Romanopisac, novelist i dramatičar Ivan Sergejevič Turgenjev, čije se djelo smatra vrhuncem ruskog realizma, prvi je od velikih ruskih pisaca koji je stekao popularnost na Zapadu. Najvažnija njegova djela su zbirka pripovijetki Lovčevi zapisi i roman Očevi i djeca.
Rođen je u gradu Orelu južno od Moskve, u vrlo imućnoj vlastelinskoj obitelji. Otac Sergej Nikolajevič bio je pukovnik u carskoj konjici, a majka Varvara Petrovna Lutovinova također je bila bogata nasljednica. Odnos njegovih roditelja i obiteljska situacija bili su poremećeni, što je na Turgenjeva ostavilo posljedice. Otac mu je umro kad je Ivan imao šesnaest godina pa je njega i brata Nikolaja odgajala majka, nasilna i okrutna. Imao je tužno i usamljeno djetinjstvo kojeg se nije rado sjećao. Obiteljsko bogatstvo osiguralo mu je izuzetno obrazovanje. Studirao je jednu godinu na moskovskom sveučilištu, a potom na petrogradskom do 1837. U skladu s tadašnjim običajem ruske aristokracije da svoje sinove obrazuje u Europi, godine 1838-41. studira filozofiju i povijest u Berlinu, gdje proučava Hegela. Oduševljen je naprednom Njemačkom i idejama prosvjetiteljstva, te po povratku u Rusiju zagovara zapadne ideje i zalaže se za modernizaciju zemlje. Osobito se protivio kmetstvu.
Nakon povratka u Rusiju 1841. godine predavao je filozofiju na moskovskom sveučilištu, no bez uspjeha, a od 1843-1845. radio je u ruskom Ministarstvu unutrašnjih poslova. Nakon toga napustio je državnu službu i posvetio se književnom stvaralaštvu. Godine 1850. umrla mu je majka i Turgenjev nasljeđuje veliko obiteljsko imanje, te je potom oslobodio svoje kmetove i znatno im poboljšao ekonomski položaj.
Operna pjevačica Pauline Viardot, francuskinja španjolskog porijekla, koju je upoznao 1843. godine, bila mu je životna ljubav, ali zbog loših iskustava s vlastitom obitelji nikad se nije ženio. U mladosti je iz veze sa sluškinjom dobio djevojčicu. Nakon 1854. godine, što zbog progona kojemu je bio izvrgnut od carskog režima, što zbog svoje ljubavi, veći dio svog života proveo je u inozemstvu, živeći najduže u Baden-Badenu, od 1870. do smrti trajno u Parizu, a boravio je i u brojnim drugim europskim zemljama: u Italiji, Austriji, Engleskoj. U Rusiju je navraćao samo povremeno. U to doba politička klima u Rusiji u vrijeme vladavine cara Nikolaja I. bila je opresivna, književnost je podlijegala strogoj cenzuri vlasti, a brojni ruski intelektualci i pisci bili su proganjani (Gogolj, Dostojevski). Turgenjev je također imao problema s cenzurom i vlašću – zbog objavljivanja nekrologa u obranu Gogolja, koji je zabranjen u Petrogradu ali je potom objavljen u Moskvi, u svibnju 1852. godine proveo je mjesec dana u zatvoru i dvije godine u prognanstvu i pod nadzorom policije na svome imanju Spasko-Lutovinovo. Klima se ponešto promijenila dolaskom na vlast mladog cara Aleksandra II. 1855. godine, nakon čega se počinju provoditi postepene reforme, te se konačno i u Rusiji 1861. ukida kmetstvo, među posljednjim državama u Europi.
Turgenjev je prijateljevao s velikim francuskim realistom Gustaveom Flaubertom, s kojim je dijelio i estetske i političke liberalne nazore, te s Émileom Zolom, Maupassantom, braćom Goncourt i drugim europskim uglednicima i intelektualcima. Družio se i s nešto mlađim ruskim velikim piscima Dostojevskim i Tolstojem, no s njima nije bio u dobrim odnosima: Turgenjev je prozapadno orijentiran i nije toliko religiozan, za razliku od druga dva velika ruska realista nije bio zastupnik slavenofilstva i vjere u rusku duhovnost i mistični nacionalizam. Iako su u nekim prilikama zajedno putovali Europom, bio je na kraju čak u takvom konfliktu s Tolstojem da ga je ovaj izazvao na dvoboj 1861. godine, no nakon toga mu se ispričao. Turgenjev je umro je 1883. godine u Bougivalu nedaleko od Pariza, te je pokopan u St. Petersburgu.
Već je njegova dječačka i mladenačka djela, osobito puškinovsku poemu Paraša, zapazio je i hvalio Visarion Bjelinski, u to vrijeme najutjecajniji ruski književni kritičar. Upravo je pod utjecajem Bjelinskoga Turgenjev napustio romantičarske ideje i okrenuo se realizmu.
Postaje slavan već svojim prvim zrelim djelom, zbirkom pripovijetki Lovčevi zapisi (1852.), u kojoj piše o seljačkom životu i prirodi, opisujući lovačke doživljaje u okolici majčinog imanja Spasko. Prikazujući teške uvjete u kojima žive ruski seljaci, knjiga je imala veliki društveni utjecaj i drži se da je znatno pridonijela ukidanju kmetstva u Rusiji 1861. godine. Glasovita je i na rusku realističnu knjiženosti utjecajna njegova pripovijetka Dnevnik suvišnoga čovjeka (1850), u čijem je naslovu skovao naziv za arhetip sveprisutan u ruskom realizmu – “suvišnog čovjeka” koji je pesimističan, rezigniran, melankoličan i ciničan i čiji život najčešće završava samouništenjem (Ljermontovljev Junak našeg doba).
Ostala njegova glasovita djela su romani Rudin (1856.), Plemićko gnijezdo (1859.), Očevi i djeca (1862.), te zbirke crtica Pjesme u prozi (1878.) i Senilia (1882.), koje su imale veliki utjecaj u hrvatskoj književnosti (Fran Mažuranić). Roman Očevi i djeca smatra se vrhuncem ruskog realizma i jednim od najvažnijih svjetskih romana. Kroz sudbinu mladog studenta medicine i znanstvenika Jevgenija Vasiljeviča Bazarova, zastupnika naprednih ideja, prikazuje se sukob starih i novih ideja. Bazarov je nihilist (tu riječ skovao je upravo Turgenjev), čovjek koji se suprotstavlja postojećem starom poretku, ali, za razliku od drugih likova u romanu koji se zalažu za liberalizam i modernizaciju, ne vjeruje u ništa i ništa ne poštuje. I zbog radikalnih ideja iz ovog romana Turgenjev je imao problema s režimom, pa je nakon njegovog objavljivanja definitivno odlučio živjeti u inozemstvu. Očevi i djeca prvo su djelo ruske književnosti koje je čitano i poznato i na Zapadu.
Turgenjevljev utjecaj u svjetskoj književnosti je golem, ne samo na ruske pisce poput Dostojevskog ili Čehova; omiljen je pisac svog prijatelja Flauberta, Guya de Maupassanta, Henrya Jamesa, Josepha Conrada, Hemingwaya. Šenoa je hrvatske pripovjedače pozvao da se ugledaju na Turgenjeva i pišu poput njega, a slijedili su ga i na njega se pozivali gotovo svi veliki hrvatski novelisti i romanopisci realizma i moderne: Gjalski, Josip Kozarac, Janko Leskovar, Fran Mažuranić, Matoš, Dinko Šimunović…
