Antun Gustav Matoš hrvatski je novelist, esejist, feljtonist, humorist, kozer, pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac. Najvažniji je predstavnik hrvatske moderne, a hrvatsku književnost usmjerio je prema europskim strujanjima. Smatra se prvim modernim književnim, glazbenim, likovnim i plesnim kritičarom. Rođen je u Tovarniku u Srijemu 1873. godine, gdje mu je otac službovao kao učitelj. Djed mu Grgur bio je čuveni bački učitelj, a počeo je karijeru kao samostanski orguljaš. Ovaj talent za glazbu prenosio se na njegove potomke, jer je i Matošev otac bio učitelj i vrstan orguljaš u crkvi Svetoga Marka u Zagrebu. Antun Gustav, zvan Gustl, bio je i violončelist, što će mu vrijediti u mladenaštvu. Baka mu je bila Mađarica, kći liječnika, ali je govorila ikavski hrvatski odlično, kao i djed. Živjeli su u bunjevačkome mjestu Kaćmaru blizu Subotice. Majka Marija rođ. Schams porijeklom je sudetska Njemica, rođena u Našicama. Gustlovi su se roditelji 1875. godine, kad je Matoš imao dvije godine, preselili iz Tovarnika u Zagreb. Tamo je dobio sestru (kasnije uspješnu opernu pjevačicu i pijanisticu) i dva brata (kasnije profesora geografije i financijskoga službenika). »Ja sam, dakle, Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem« – napisao je Matoš u svojoj autobiografiji. Svoga rodnoga mjesta ne bi se ni sjećao da ga nije vidio kad je kao mladić otišao u Srbiju.
Jedna od poznatijih anegdota o njegovu školovanju jest ona o vremenu kad je imao trinaestak godina. Matoš je uvijek nosio u džepovima knjige, pa je tako dolazio i u školu (s više književnih djela nego školskih knjiga). Pod satom je nekoga zadirkivao, što li, i najednom vikne profesor: – Matoš! Vi fakin jedan! – Matoš ustane, izvadi desnom rukom iz desnog džepa Shakespeareovu dramu, lijevom rukom iz lijevog džepa (ili obratno) jedan svezak Byrona, digne obadvije ruke uvis i reče: – Fakin ne sjedi u društvu između Shakespearea i Byrona.
Bio je nadaren đak i redovite i glazbene škole, ali nije redovito učio. Stoga je dva puta pao (današnji) treći razred gimnazije iz hrvatskog jezika, fizike i propedeutike. Roditelji su ga potom 1891. poslali u Beč na Vojni veterinarski institut, smatrajući kako će ga tamošnja stega natjerati da se disciplinira i da se kasnije bavi unosnim pozivom veterinara. No on je radije čitao romantičarske pisce poput Hoffmanna i Byrona, svirao tamo violončelo s glazbenicima. Nije položio sve ispite u prvome semestru i izgubio je stipendiju. Vratio se u Zagreb. Čitao je, posjećivao onodobne intelektualce (od kojih su mu neki bili rođaci). Kad je imao devetnaest godina (1892.) bila mu je tiskana novela Moć savjesti u uglednom časopisu Vienac, i novela D-dur sonata u časopisu Obzor. Najviše su ga impresionirali Ante Starčević i ban Ivan Mažuranić, a đačke uspomene su mu vezane uz sviranje dueta sa Stjepanom Radićem. Bijaše to čudan spoj – »on udaraše u tamburu, a ja sam pratio na violončelu«. Divni bijahu to dani, kako ih se spominje Matoš. Družio se sa slikarima, piscima i glazbenicima. Violončelo mu je otvaralo vrata u mnoge zagrebačke kuće gdje se muziciralo i razgovaralo o svemu i svačemu, i gdje su s njime svirali ponajbolji mladi školovani virtuozi.
Međutim, ovakav život nije mogao potrajati, jer su ga roditelji poslali u vojsku, a bez mature nije mogao biti nego običan vojnik. Roditelji su mislili da će ga jednogodišnje bavljenje konjima vratiti kasnije na veterinarski fakultet u Beč. Poslan je u Kutjevo u pastuharsku (konjičku) pukovniju. U tom zabačenom slavonskom mjestu brinuo se marno za konje, timario ih i čistio, i naizgled pokorno prihvatio sudbinu. Kad je nakon osam mjeseci poslan u Zagreb u Potkivačku školu, stvorio je odluku da dezertira iz vojske (1894.), pa je pokušao prebjeći u Srbiju s još jednim prijateljem. Preplivao je Savu, ali njegov prijatelj se nije usudio jer se bojao da se ne utopi, pa se Matoš vratio po njega. Sačekali su prijevoz čamcem. Nakon mjesec dana lutanja s jedne i druge strane granice uhvatili su ga u Srijemskoj Mitrovici i odveli u zatvor. Nakon nekoliko dana premješten je u petrovaradinsku tvrđavu. Odlučio se na bijeg u vrijeme kad se po ćelijama nose obroci, te je sretno šmugnuo mimo straža i uspio doći u Beograd. Ovo je značilo prekretnicu u njegovom životu, jer četrnaest sljedećih godina, sve do 1908., nije smio legalno boraviti u svojoj zemlji, dok ga nije amnestirao car Franjo Josip I. U Beogradu je prvo radio kao učitelj dvoje djece u jednoj bogatoj obitelji, a potom je ušao u umjetničke i publicističke krugove. Uputio je zamolbu Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova da mu odobri nastavak školovanja u beogradskoj gimnaziji, ali mu je odbijena. Od 1895. počinje objavljivati novele, glazbene i književne prikaze, pisma i feljtone u nekoliko književnih časopisa. Podlistak ili feljton (francuski feuilleton) pripada novinskoj vrsti. Na živ i popularan način obrađuje pitanja umjetnosti, znanosti, filozofije i politike. Matoš se upisuje kao izvanredni slušač na prirodno-matematički odsjek Filozofskog fakulteta beogradske Velike škole. Svirao je kao čelist u orkestru Velikoškolske omladine, a onda u orkestru Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta. Tako je uz pisanje zarađivao za život. U druženju s pijanistom i austrougarskim veleposlanikom Simom Jovanovićem sastavio je glazbeni trio, pa onda kvartet i kvintet. Nastupali su na raznim otmjenim i manje otmjenim mjestima. Uz to je držao i satove sviranja, a jedan od njegovih đaka bio je sin pivara čija je gostionica bila uvijek otvorena za Matoševo društvo. Objavio je i sjećanja na veliki potres koji je pogodio Zagreb 1880. godine (Zemljotres). Bile su to godine intenzivne slobode i intenzivnog društvenog života, u svakom pogledu. Ponovnu zamolbu za polaganje ispita u beogradskoj gimnaziji, kako bi mogao nastaviti studij u Velikoj školi, Ministarstvo mu je odobrilo. Međutim, u nesretan čas napisao je lošu kritiku za jedan srpski roman, nakon čega ne samo da su bojkotirali njegove napise u svim novinama, nego su ga optužili i da je špijun. Zamjerio se svojim kritičkim perom (možda još čime?) i to ga je stajalo mjesta u orkestru i dotadašnjeg života, baš kao što je oštra kritika četrdesetak godina prije stajala Amerikanca Edgara Allana Poea, Matoševog uzora, lagodnog života preko Atlantskoga oceana. Nije bilo druge nego opet put pod noge, ali ne u Hrvatsku, jer je tamo smatran za vojnog dezertera. Stoga je s putovnicom na tuđe ime otputovao prvo u Beč, potom u München i Ženevu. U Pariz stiže 1899. godine, a iste godine u Mostaru prvi puta mu je tiskana knjiga priča Iverje, Skice i sličice o sudbinama ljudi koje je upoznao i o kojima je slušao pričati, te novela Camao. Potom mu je tiskan ciklus feljtona Dojmovi s pariške izložbe, te druga knjiga priča Novo iverje (obje 1900.). Tu je zbirku posvetio svome voljenome ujaku, nekad vlasniku ljekarne u Hrvatskoj, a potom državnom kemičaru u Srbiji, te na kraju posjedniku, dr. Ferdinandu Schamsu, kod kojega je boravio u njegovu dvorcu (kupljenom od zgoditka na lutriji!) u Kaumbergu u Donjoj Austriji. Evo dijela posvete toj knjizi, koji dosta govori o Matošu:
Posvećujem baš tebi tu knjižicu, jer gledah biti ono kao početnik-pisac, što tî vazda bješe kao privatnik: nezavisan, slobodan. Aristokrate tvog me kova osvjedočuju da je prava aristokracija slobodoumnija i — a to je meni glavno — estetičnija od kojekakovih ljudi koji vabe šupljim riječima ulični svijet koji nema vremena za čitanje ili mozga za mozganje.
Bilo bi mi dakle vrlo milo ako bi zbog te sveske ostale jedan dan na miru srne onog susjednog bogatog lovišta opatijskog gdje ne imađah sreće ubiti niti jedne divlje patke ili šljuke. Kako evo vidiš, ja jurim drukčiju divljač, a taj wildjägerski lov nije manje opasan od lova na hitre divokoze ili lisice.
Primi ovu moju lovinu onako kako si znao dočekati mene, a već ne trebam ti reći da i to ide od srca srcu. Primi ovaj znak moje hrabrosti i sjećanja, primi, dragi ujače, ovo sve i ovo — ništa.
U Hrvatsku je dolazio kradom u više navrata (Zagreb, Brezovica, Slavonski Brod, Zlatar i dr.), ali nije smio boraviti u roditeljskome domu da ga ne bi uhitili, jer se još smatrao vojnim dezerterom, pa je tajno posjećivao prijatelje i rodbinu. U Beogradu (u dva navrata, 1894-1898, 1904-1908), Ženevi (1898-1899) i Parizu (1899-1904) živi boemski i prijateljuje s brojnim poznatim književnicima i drugim umjetnicima. U Parizu je napisao najbolja svoja prozna djela. Uzdržava se pisanjem i kojekako, često u vrlo siromašnim uvjetima. Izvještavao je Hrvate o tako velikim i važnim događajima kakva je bila Svjetska izložba u Parizu 1900. godine, koja je trebala prikazati postignuća devetnaestoga stoljeća i govoriti o novim smjerovima u znanosti, tehnologiji i umjetnostima koji će se razvijati s početkom dvadesetoga stoljeća.
Matoševo stvaranje vrlo je velika i složena tema. Pisao je u različitim žanrovima i o najrazličitijim temama. Često je i vlastita mišljenja mijenjao i revidirao, jer je živio u vrlo turbulentnom razdoblju (politički i šire društveno), a k tome je puno razmišljao i dolazio ponekad do drugačijih zaključaka negoli što bi bili oni prvotni. Senzibilna je osoba, prepuna proturječja u proturječnim vremenima. Razvio je feljton kao vrstu (utemeljio ga je Šenoa u modernom smislu), pokazao koliko je bogat i moćan hrvatski jezik u nijansama izričaja i značenja. Uzor mu je bio Baudelaire, pa se često osjeća u Matoševim djelima sinestezija oblika i izraza (Baudelaireovski »boje zvuče, zvuci mirišu, mirisi sjaju«), a i osobine jednoga žanra zrcale se u drugome. K tome se u njegovim djelima zrcale i njegov glazbeni talent i naobrazba. U njegovu djelu osjeća se i jaka patriotska nit, ljubav za svoj zavičaj u kojemu je odrastao, tuga i bijes kad u njemu nalazi ono loše, objektivno razmatranje onoga što je dobro.
Matošev stil također je njegova velika odlika: njegujući ekspresivnost izraza koristio se muzikalnim riječima, anegdotalnim, naglim obratima, paradoksalnim slikama, a melodiju jezika pronalazio je u narodnom izričaju, u ilirskim preporoditeljima i dubrovačkim starim klasicima, u zagrebačkom žargonu kojeg je znao podražavati i ironizirati. Rado je koristio različita glagolska vremena, kao i Ivana Brlić-Mažuranić, a ponešto je izravnosti i otvorenosti preuzeo i iz načina kako se govori na istoku. Ljubomorno njegovanje hrvatskoga jezika i uporno iščišćavanje iz njega njemačkih i drugih tuđica pribavila mu je vjerojatno erudicija koju je gradio živeći u Francuskoj. Pariz je bio meka za individualce i umjetnike različitih nacija. Tamo je jamačno naučio koliko je važno ostati svoj u okruženju gdje si stranac. Osobno i posebno tamo je značilo kvalitetu i uspjeh. Nije po prirodi bio baš štedljiv, niti je puno razmišljao o tome hoće li sutra imati za jelo i za stan. Stoga su mu često financijski pomagali prijatelji i rodbina. Danju je puno vremena provodio u knjižnicama i antikvarijatima, na izložbama i koncertima… Uvečer je vodio intenzivan društveni život na mjestima gdje su dolazili tada vodeći umjetnici. U Beograd opet odlazi 1904., nova knjiga Ogledi: studije i impresije tiskana mu je u Zadru 1905., Vidici i putovi: eseji i impresije 1907. u Zagrebu. Puno objavljuje po različitim časopisima, piše vrlo opširnu korespondenciju s različitim ljudima. Umorne priče izlaze 1908., kad odlazi u Sarajevo i sudjeluje na sprovodu S. S. Kranjčevića. Iste godine amnestija za vojne dezertere otvara mu konačno vrata u Hrvatsku, pa od tada ponovno živi u Zagrebu (s povremenim odlascima u Italiju). Uoči Badnjaka 1909. polaže učiteljski ispit iz pedagogije, te ga Hrvatska zemaljska vlada imenuje učiteljem niže pučke škole i odobrava mu polaganje ispita iz hrvatskoga, francuskoga i njemačkoga jezika za učitelja viših pučkih škola. Položio ih je sljedeće, 1910. godine, kao i završni ispit za učitelja više pučke škole. Međutim, ne uspijeva se zaposliti, zbog svojih političkih (pravaških) stajališta. Izlazi mu knjiga Naši ljudi i krajevi, 1911. knjižica Moralista i druge satire, 1912. drugo izdanje knjige Život za milijune u Humorističkoj knjižnici u Zagrebu. Piše sonete. Pjesnik Vjekoslav Majer sjeća se – kao dijete – Matoša, tijekom 1912. godine: »Stanovao je u jednoj sobi s balkonom na Josipovcu br. 20. i u tu je sobu dao prenijeti veliki jedaći stol na rastezanje, toliko je imao knjiga, pun veliki, rastegnuti stol. Dobivao je mnogo knjiga na recenziju, pa kadgod s knjigom nije bio zadovoljan razderao bi je na dva komada i bacio kroz balkon dolje na vrt. A mi smo svako jutro pošli gledati je li Matoš bacio kakvu knjigu. Tako sam jednog jutra našao jednu Cipiccovu knjigu novela, mokru (…), čitavu je noć bila na kiši, u blatu. Knjiga nerazderana, jer je uvezana. Cipicco je znao da Matoš neće puno čitati, pa mu je na lijevoj strani napisao: Pročitajte, molim Vas, Otrgnuti život.« Simbolično.
Dva je puta posjetio Italiju, godine 1911. Firencu a 1913. Rim. Pred kraj se života posvađao s gotovo svim književnim kolegama i političkim opcijama koje je ranije podržavao, pa je tako, premda je bio izraziti domoljub, izašao iz Čiste stranke prava 1909. godine. Uz recenziranje tuđih knjiga, priprema zbirku svojih feljtona za izdanje u ediciji Društva hrvatskih književnika, koja izlazi na svjetlo dana 1913. godine, s naslovom Pečalba. Počinje jače pobolijevati i u Rimu odlazi na intenzivnije pretrage i liječenje. Iste godine stanje mu se pogoršava i odlazi u Zagreb u bolnicu. Izdržao je hrabro tri vrlo bolne operacije grla i uha u kratkom vremenskom razmaku, s drastičnim metodama liječenja, koje nisu donijele ozdravljenja. Ljudi različitih staleža i zanimanja, od državnika do željezničkih službenika i pomoraca na brodovima, slali su mu poklone i pisma podrške. Njegove duhovite feljtone i britke zapise o suvremenim zbivanjima čitali su godinama. Umire u ožujku 1914. godine u četrdeset i prvoj godini života, najvjerojatnije od raka grla. Grad Zagreb mu se odužio grobnicom na Mirogoju i veličanstvenim ispraćajem.
Kako je već rečeno, u književnosti se Matoš javio novelom Moć savjesti, a za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti: Iverje, Novo iverje i Umorne priče. Eseje, feljtone i putopise sabrao je u zbirkama Ogledi, Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi i Pečalba. Pjesme je objavljivao u sklopu feljtona, časopisa i drugih tekstova, uglavnom u časopisima. Nije za života objavio ni jednu zbirku pjesama. Iza njegove smrti to je učinio njegov brat Milan, sakupivši ih i uredivši. Još je mnoštvo drugih tekstova objavljenih u više od 50 hrvatskih i srpskih časopisa koji se često osvrću polemički na tada suvremene događaje i ljude.
U Hrvatskoj su tiskana Sabrana djela Antuna Gustava Matoša u dvadeset knjiga (1973.). Dragutin Tadijanović uredio je u tom izdanju njegove novele, humoreske, satire, scenske tekstove, pjesme i oglede u prvih pet knjiga. Zatim slijede Matoševa djela o hrvatskoj i stranim književnostima, o likovnim, teatrološkim temama, suvremenicima, polemike, feljtoni, impresije, svakovrsni članci, te bilježnice i pisma. Ovu su građu uredili i pojasnili Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić, Vida Flaker, Lovro Županović i Davor Kapetanić. Dubravko Jelčić je napisao opširnu biografiju s naslovom Antun Gustav Matoš (1984.) u kojoj podrobno opisuje njegov život i u Hrvatskoj i u inozemstvu, na osnovu pisane ostavštine. Igrani film Ljeto za sjećanje iz 1990. godine u režiji Brune Gamulina govori o jednom djelu Matoševog života.
Matoš je bio uzor mnogim kasnijim generacijama, Tinu Ujeviću, Antunu Branku Šimiću, Vladimiru Čerini i drugima.
dr. sc. Diana Zalar
