Anton Pavlovič Čehov (rus. Антон Павлович Чехов) je ruski novelist i dramski pisac, čiji je utjecaj na književnost, dramu i kazalište 20. stoljeća izniman. Svojim je brojnim originalnim kratkim pričama i “dramama raspoloženja”, od kojih su najpoznatije Galeb, Ujak Vanja, Tri sestre i Višnjik, začetnik modernizma.
Rođen je kao treće od šestero preživjele djece u Taganrogu, luci na Azovskom moru, gdje je njegov otac Pavel, sin oslobođenoga kmeta, bio sitni trgovac. Otac je bio obiteljski tiranin i nasilnik, pa su mnogi komentatori povezivali kasnije Čehovljeve likove s njim, dok mu je majka Jevgenija bila suprotnost ocu i nadareni pripovjedač. Grčku osnovnu školu i gimnaziju, iz koje je skoro izbačen nakon što je petnaesti put pao ispit iz grčkog, pohađao je u rodnom gradu. Nakon financijske propasti oca, 1876. godine obitelj bježi od dugova u Moskvu, te živi u siromaštvu. Anton, tada u dobi od svega 16 godina, ostaje još tri godine u Taganrogu kako bi rasprodao preostalu obiteljsku imovinu i završio školovanje. Da bi preživio, bavio se pored ostaloga privatnim podučavanjem, surađivao je s novinama i slično, te je u tom periodu intenzivno čitao. Upravo tada, 1879. godine, napisao je svoju prvu komediju Bez oca, koja nije sačuvana.
Godine 1879. seli u Moskvu svojoj obitelji, te upisuje medicinu na Moskovskom sveučilištu. Jedini je obiteljski skrbnik i mora sam financirati svoje školovanje, te da bi zaradio na dnevnoj osnovi piše kratke humoreske o suvremenom ruskom životu, koje, mnoge i pod pseudonimom, objavljuje u moskovskim novinama i časopisima.
Godine 1884. završava medicinu i počinje raditi kao liječnik, što će do kraja života ostati njegovo glavno zanimanje, premda ne i ono koje će mu donositi glavninu prihoda. Sam je izjavio: “Medicina je moja žena, a književnost je moja ljubavnica”. Već 1885. godine javljaju se prvi simptomi tuberkuloze. Od 1886. godine postaje suradnik sanktpeterburških novina Novo vrijeme, čime se njegova financijska situacija znatno popravlja. Vlasnik tih novina, milijunaš Aleksej Suvorin, postat će mu doživotni prijatelj.
Godine 1887. putuje u Ukrajinu zbog zdravstvenih razloga, te ga taj put potiče na pisanje pripovijesti Stepa. Iste te godine počinje i njegova kazališna karijera: po narudžbi kazališnog poduzetnika F. A. Korša piše dramu Ivanov. Predstava je praizvedena 19. studenoga 1887. godine u Ruskom dramskom kazalištu F. A. Korša u Moskvi, uz veliki uspjeh i hvalu kritike koja ističe njezinu originalnost. Upravo iz tog vremena potiče i glasovita “Čehovljeva puška”, njegova izreka da “ako u prvom činu na zidu visi puška, ona mora zapucati u zadnjem činu”.
Godine 1890. Čehov putuje preko Sibira na Sahalin, ruski otok sjeverno od Japana. Razlog putovanja je nastavak istraživanja ruskog zatvorskog i kaznenog sustava kojim se bavio njegov brat Nikolaj, pravnik, koji je umro od tuberkuloze prethodne godine. Pisma koja je slao s tog putovanja smatraju se jednim od uspjelijih Čehovljevih djela. Šokiran lošim uvjetima u kojima žive kažnjenici i naseljenici, Čehov 1884. i 1885. godine objavljuje Otok Sahalin, knjigu putopisa i eseja u kojoj je izrazito kritičan prema vlasti. U središnju Rusiju vratio se morem, preko Tihog i Indijskog oceana i Sueskog kanala, posjetivši Singapur, Indiju i Ceylon. Sljedećih godina putovao je po zapadnoj Europi.
Godine 1892. kupuje malo imanje u Melihovu izvan Moskve, gdje do 1899. živi s obitelji. I tamo radi kao liječnik, često suosjećajući s ruskim siromašnim seljacima iz okolice i liječeći ih besplatno, nauštrb vremena za pisanje.
Prvu od svojih “velikih drama”, Galeb, napisao je 1894. godine. Praizvedba 17. listopada 1898. u Kazalištu Aleksandrinski u Peterburgu bila je fijasko. Međutim, dramu je vidio glasoviti osnivač i upravitelj upravo osnovanog Moskovskog hudožestvenog teatra (Moskovskog umjetničkog kazališta) Vladimir Nemirovič-Dančenko, te je uvjerio slavnog redatelja Konstantina Stanislavskog da je ponovo postave u Moskovskom hudožestvenom teatru, gdje je doživjela veliki uspjeh. Danas se ta izvedba Galeba drži za jedan od najvažnijih događaja u povijesti kazališta općenito. Isto kazalište u sljedećim godinama postavlja Čehovljeva ostala dramska remek djela Ujak Vanja, Tri sestre i Višnjik.
Zbog sve lošijeg zdravlja 1898. godine Čehov seli u Jaltu na Crnom moru, gdje je u svojoj vili primao goste poput Tolstoja i Gorkoga. 1901. godine ženi se kazališnom glumicom Olgom Knipper, koja je igrala u prvim postavama njegovih drama u MHT-u. Obzirom da je Čehov najveći dio vremena provodio na Jalti, dok je Olga Knipper u Moskvi slijedila svoju kazališnu karijeru, brak nije bio idealan. Čehovljeva se tuberkuloza pogoršava i 1904. godine on u 45. godini umire u njemačkom termalnom lječilištu Badenweiler u Schwartzwaldu. Pokopan je u Moskvi.
Čehova se smatra za jednog od najvećih novelista svjetske književnosti, i njegov utjecaj na daljnji razvoj kako pripovjedačke, tako i dramske književnosti, je golem. Prvi je počeo eksperimentirati s tehnikom “struje svijesti”, koju će kasnije koristiti James Joyce i brojni drugi modernisti. I po formi je veliki inovator, pa njegove priče nemaju uobičajenu novelističku strukturu. Na kritike da su njegove priče i drame previše zahtjevne publici odgovorio je da je posao umjetnika da postavlja pitanja, a ne da na njih odgovara.
Premda je već za života bio cijenjen i uspješan pisac, osobito u okvirima Rusije gdje su ga slavili gotovo poput Tolstoja, o međunarodnoj slavi koja će uslijediti vjerojatno nije mogao niti sanjati. Njegova su djela uskoro prevedena na brojne svjetske jezike, pored ostaloga i na engleski, pa su mu veliki štovatelji i obožavatelji bili James Joyce, Virginia Woolf i George Bernard Shaw.
Slavu mu je pronijelo i širenje sistema glume Stanislavskoga, glasovitog ruskog glumca, redatelja i teatrologa, koje je ovaj razvio u okviru Moskovskog hudožestvenog teatra. “Sistem Stanislavskoga” koji pokušava na sceni razviti realne karaktere, pored ostaloga tako što glumci koriste svoju “emocionalnu memoriju” (prisjećanje odgovarajućih trenutaka iz vlastitog života) kako bi na prirodan način prikazali emocije lika kojega glume, razvijen je upravo na Čehovljevim dramama koje je Stanislavski postavljao u MHT-u. Stanislavski je također, vezano uz svoje teze o pod-tekstu, o Čehovu napisao: “Čehov je često svoje misli izražavao ne u mislima, nego u pauzama ili između redaka ili u odgovorima koji se sastoje od jedne riječi. … Likovi često osjećaju i misle stvari koje nisu iskazane u replikama koje govore.”
Čehov se osobito cijeni u Americi, gdje je utjecao na brojne dramske pisce, scenariste, te kazališne i filmske redatelje, a njegov je utjecaj u američkom filmu prisutan i do danas. Glasoviti “Actor’s Studio” u New Yorku kojega je osnovao Lee Strassberg, osobito je inspiriran Stanislavskim i Čehovom, a u njemu su se školovali glumice i glumci poput Dustina Hoffmana, Marlon Branda, Jamesa Deana, Marilyn Monroe, Ala Pacina, Roberta de Nira. Čehovljeve su drame ekranizirali brojni slavni redatelji poput Louisa Mallea, Sidney Lumeta i Laurencea Oliviera.
Prva njegova drama Ivanov (1887), napisana u svega deset dana po narudžbi F. Korša, nagovještaj je njegovih kasnijih dramskih remek djela, kako temom, tako i stilom i usredotočenošću na psihologiju i unutarnja stanja likova. Nakon toga Čehov piše dramu Šumski duh (1889), koju nakon neuspjeha na kazališnim daskama kasnije mijenja i adaptira u dramu Ujak Vanja.
Već spomenuta drama Galeb, prvi kazališni uspjeh A. P. Čehova, napisana 1895. godine, radnjom je smještena u kazališni i umjetnički milje. Prikazuje ljubavne i umjetničke konflikte četvero likova (perspektivna mlada glumica Nina, glumica na zalasku karijere Arkadina, njezin sin simbolistički dramski pisac Trepljov i književnik Trigorin). Drama donosi brojne inovacije: nema radnje, pogotovo ne prema konvencijama uobičajenima za 19. stoljeće, pa se tako ključna zbivanja, poput Trepljevljevog pokušaja samoubojstva, ne prikazuju na sceni (tzv. “podtekst”). Čehovljevu dramatiku naziva se “teatrom raspoloženja”: on umjesto događanja otkriva psihologiju svojih likova i njihova unutrašnja proživljavanja kroz običnu konverzaciju, pauze, nekomuniciranje, trivijalna zbivanja iz svakodnevice.
Slijedi Ujak Vanja (1897), pesimistična drama radnjom smještena na rusko selo, koja, prikazujući ljubavni četverokut, prikazuje četiri lika bez nade u promjenu i njihove promašene živote. U režiji Stanislavskoga postavljena je u MHT-u 1899. godine.
Drama Tri sestre napisana je 1900. godine i danas je najpoznatija i najizvođenija Čehovljeva drama. Zbiva se u ruskoj provinciji, gdje je obitelj Prozorov (tri sestre Olga, Maša i Irina, te brat Aleksej) preselila prije jedanaest godina zbog prekomande njihovog oca. Prikazuje se nezadovoljstvo i beznađe visokih društvenih slojeva nametnutom izolacijom u provinciji, koji selidbu u Moskvu vide kao jedini spas, te taj grad ima snažnu simboličku funkciju iluzorne i nedostižne sreće, premda za nikoga zapravo nema nikakvih promjena niti nade da su one moguće.
Višnjik (1903) posljednja je Čehovljeva drama, koja se bavi propadanjem ruske aristokracije, obitelji Ranjevski, gdje višnjik, koji zajedno s njihovim imanjem uskoro treba biti prodan bivšem kmetu na dražbi zbog dugova, te na kraju biva i posječen, predstavlja snažan simbol te propasti, a svi pokušaji obitelji da svoju sudbinu promijene unaprijed su osuđeni na propast, jer se njihov život odvija u sanjarenjima i uspomenama na prošla vremena. Drama također daje sliku suvremenih socijalnih zbivanja i društvenih promjena u Rusiji, prikazujući stvaranje i uspon nove buržoazije nakon ukidanja kmetstva u toj velikoj carevini. Zanimljivo je da se mnogo motiva i detalja u ovoj drami temelji na Čehovljevom osobnom iskustvu (bankrot obitelji, posjećeni višnjik…). Također i to da se u djelu pojavljuje puška – koja nije zapucala.
Premijerno je izvedena 17. siječnja 1904. godine u MHT-u, nekoliko mjeseci pred Čehovljevu smrt. Način na koji je Stanislavski postavio ovu dramu doveo je do sukoba: Čehov ju je zamislio kao komediju ili farsu, dok ju je Stanislavski na sceni postavio kao tragediju. Čehov je Stanislavskog, osim za to što probe nisu dovoljno dugo trajale, optužio da mu je uništio dramu, ne shvativši da su njegovi likovi možda na rubu suza, ali nikad ne plaču. Svi budući redatelji ove drame, kao i drugih Čehovljevih djela, susretali su se s tom dualnom prirodom njegovih velikih drama.
Čehov je autor i nekoliko drama jednočinki, od kojih su najpoznatije Medvjed, Prosidba i Jubilej.
Često su čak i na većoj cijeni od drama Čehovljeve brojne kratke priče – cijenili su ih i hvalili Ernest Hemingway, Vladimir Nabokov i brojni drugi, a glasoviti suvremeni američki novelist Raymond Carver ističe Čehova kao najvećeg novelistu svih vremena.
Humoristične pripovijetke počeo je pisati još u najranijoj mladosti, objavljivale su ih novine i časopisi, te su mu one bile izvor prihoda u teškoj financijskoj situaciji u kojoj se njegova obitelj našla. Do kraja života objavio je brojne novele i kratke romane – napisao ih je na stotine i to nevjerojatnom lakoćom i brzinom. Prva zbirka, Šarene priče, objavljena mu je 1886. godine uz veliki uspjeh. Priče su radnjom najčešće smještene u rusku provinciju, prate svakodnevni život različitih likova, tragična zbivanja prikazuju se uz humor i ironiju. Najpoznatije Čehovljeve priče su Stepa, Oluja, Čovjek u futroli, Dvoboj, U suton, Mužici (Seljaci), O ljubavi, Odjel br. 6, U jaruzi, Dama s psićem, Arhijerej, Zaručnica, Činovnikova smrt, Susjedi.
Tekst prema:
- A. P. Čehov: Tri sestre i druge drame, Sabrana djela, knjiga deveta; preveo Milan Bogdanović, Zora, Zgagreb, 1960.
