Ruski pjesnik, romanopisac, dramatičar i slikar razdoblja romantizma Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je u Moskvi 1814. Potječe iz vrlo ugledne plemićke obitelji iz gubernije Tula. Prema jednoj ne potpuno potvrđenoj teoriji, gotovo legendi, njegova se obitelj početkom 17. stoljeća doselila iz Škotske, te bi mu škotski pjesnik Thomas Learmonth mogao biti rođakom.
Djetinjstvo je proveo na imanju svoje bake plemkinje u selu Tarhani (gubernija Penza), gdje je upoznao način života, prirodu te narodne pjesme i predaje ruskog sela. Kao dječak, tri puta je odlazio na Kavkaz radi liječenja. Ljepota kavkaških krajobraza ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga za mnoga kasnija djela.
Godine 1827. seli se u Moskvu gdje polazi gimnazij i upoznaje njemačku književnost (Goethe, Schiller) i stihove Puškina, da bi 1828. počeo pisati svoje prve pjesme u stilu Lorda Byrona, čiji je rad imao jak utjecaj na mlade ruske pisce tog vremena. Godine 1830. napušta studij te u Sankt Peterburgu upisuje vojnu školu. Po završetku vojne škole bio je u službi u Carskom selu (danas Puškin), gdje u povodu Puškinove smrti piše pjesmu Smrt pjesnika. Tim djelom na sebe skreće pozornost šireg čitateljstva, ali i vlasti. Zbog izrazito političkog sadržaja pjesme, pune optužbi prema vlastodršcima, uskoro biva uhićen te nedugo zatim i premješten na nemirno kavkaško bojište. Kavkaz ostavlja jak dojam na Ljermontova, osobito legende, slobodarski mentalitet ljudi i krajobrazi. Godine 1838. vraća se u Sankt Peterburg, međutim, zbog sudjelovanja u dvoboju sa sinom francuskog ambasadora biva ponovno protjeran na Kavkaz 1841. godine. Na putu za Kavkaz zadržava se u lječilištu Pjatigorsk gdje u novom dvoboju sa znancem iz vojne škole pogiba u dobi od samo 27 godina. Sličan je dvoboj proročanski opisao u svom najvažnijem romanu, Junak našeg doba.
Ljermontovljeva poezija sklona je pesimizmu, puna je nezadovoljstva, prkosa, sumnji i osporavanja. Prve stihove, pjesmu Proljeće (Vesna), objavljuje 1832. Nakon Puškinove smrti postao je najutjecajniji ruski pjesnik. Za života mu je objavljena jedna zbirka pjesama, a još tri neposredno nakon smrti, ali uz brojne cenzorske intervencije, tako da su u izvornim verzijama neke od njih objavljene tek u 20. stoljeću. Teme pjesama variraju od domoljublja do panteističkog divljenja prirodi.
U poemi Demon (nastajala 1829-39 uz brojne izmjene) pripovijeda o demonu koji se zaljubljuje u ženu. Ona zbog njegovog poljupca umire, a on ostaje vječno osamljen, neshvaćen i shrvan zbog vlastite moći kojom ne može vladati, moći koja ne koristi ni njemu samome. Zbog slavljenja ateizma poema je desetljećima bila zabranjena za objavljivanje.
U drami Maskerata (Maskarad, 1835–36), smještenoj u aristokratski milje Sankt Peterburga, ocrtava lik osobe koja samu sebe uništava.
Godine 1839-1841. Ljermontov je napisao svoje uz poeziju najpoznatije djelo i jedini roman, Junak našeg doba (Geroj našego vremeni), smješten u vrijeme Kavkaskih ratova. Nakon Puškinovog Evgenija Onjegina to je jedan od najvažnijih romana kojemu je u središtu “suvišni čovjek”, karakterističan za kasniju rusku književnost – osoba koja se ne uklapa, pesimističan, melanholičan, ciničan i nihilistički nastrojen individualac koji izaziva sudbinu do samouništenja, najčešće smrti u dvoboju. (Izraz potječe od Turgenjevljeve novele Dnevnik suvišnog čovjeka.)
Roman se sastoji od pet donekle samostalnih novela, kojima je poveznica glavni junak, bolje rečeno bajronovski anti-junak Pečorin. Prvu novelu pripovijeda Pečorinov prijatelj koji je dobio njegov dnevnik nakon Pečorinove smrti, drugu neki putnik, dok su ostale novele dijelovi Pečorinova dnevnika. Autor je složenu strukturu pomno komponirao tako da prvo pripovjedač niže događaje koji će zainteresirati čitatelja, a zatim sam junak Pečorin objašnjava svoje postupke.
Junak našeg doba imao je važnu ulogu u razvoju ruske proze, prvi je ruski psihološki roman i najava kasnijeg realizma, sa izraženom društvenom kritikom koja je prisutna u cjelokupnom njegovom djelu. Djelo je na glasu i zbog dojmljivih opisa prirode Kavkaza.
Prerana smrt spriječila je Ljermontova da se u potpunosti razvije i dokaže, no i ono što je ostavio iza sebe svjedoči o njegovoj veličini i čini ga važnim predstavnikom ruske književnosti.
Tekst prema:
- Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba, prev. Milan Bogdanović, Zagreb, 1918.
