Fjodor Mihajlovič Dostojevski, jedan od najvećih i najutjecajnijih pisaca zapadnoga kulturnoga kruga, rođen je u Moskvi 1821. godine. Ruski je romanopisac, novelist i publicist, s očeve obiteljske strane ukrajinskog podrijetla. Djed i stric bili su mu svećenici, a otac Mihajlo ugledni liječnik, pripadnik nižega plemstva. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima; pretpostavlja se da je bila riječ o ubojstvu. Majka Marija Fedorovna bila je Ruskinja, prerano preminula od tuberkuloze (1837.) Fjodor Mihajlovič završio je vojno-inženjerski studij na akademiji u Petrogradu, ali je ipak odlučio da će se posvetiti književnom pozivu. Već u djetinjstvu imao je prilike upoznati se s najnižim slojevima društva, jer je njegov otac bio liječnik u bolnici koja je liječila siromašne.
Književno djelo Dostojevskog nije samo važno u okvirima ruske književnosti, već je neizmjerno utjecalo na zapadnoeuropsku književnost i filozofsku misao devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Teško bi bilo naći pisca, mislioca ili kritičara književnosti a da nije komentirao neko djelo Dostojevskoga, ili da se nije pokušao odrediti prema njegovim promišljanjima, odnosno promišljanja njegovih likova. Jedni ga smatraju najvećim psihologom svjetske književnosti, drugi vrhunskim filozofom, treći znalcem u pitanjima ljudske podsvijesti. Zašto je tako? Iz više razloga. Iako nekim karakteristikama pripada stilskoj formaciji realista, njegov je realizam posve osobnih kvaliteta. Junaci mu nisu motivirani jednom motivacijom, već ona biva višestruka, a nekad se i s razvojem priče mijenja (gubi snagu, jača, nestaje, umnaža se). Pri tome realistična osnova znade prijeći u irealnu, fantazmagoričnu ili grotesknu. Likovima ponekad upravlja upravo ono intuitivno i osjećajno, ponekad nedovoljno jasno i maglovito, ali vrlo uvjerljivo. Njihove vizije i snovi ponekad upravljaju njihovim postupcima, a oni su često nepredvidljivi. Kompozicija njegovih romana često nije čvrsto koncipirana i zatvorenog tipa, već ima hologramsku raslojenost. Pitanja ne dobivaju uvijek odgovore, sudbine se ne rješavaju i jasno ne zatvaraju. U romanima postiže visok stupanj dramatičnosti na različite načine: raspravama između likova koje ponekad završavaju kobno, rafiniranim intelektualnim dvobojima u kojima psihološki učinak iznenada mijenja smjer fabule, odricanjima likova koji oko sebe šire svjetlost svoje žrtve… Pisac ne daje konačni odgovor na dileme koje razdiru njegove junake. Kao da i sam diskutira s njima, on ih pušta da se spore, da zdvajaju i da upadaju u vlastita proturječja. Često su to likovi koji imaju bogat misaoni život, ali ih uskogrudna sredina i nepovoljne financijske prilike, ili neka strast, ili mračna tajna, ili zločin, onemogućavaju da vode ispunjen život u svakodnevnici. Isto tako, Dostojevski je majstor u slojevitom prikazivanju određenoga lika, koji može u istome djelu biti netko s dna društvene ljestvice, ali ima i sposobnost da se vine svojim postupcima i djelima gotovo u anđeoske visine. Najveća dramatika njegovoga opusa skriva se u poniranjima u ljudsku dušu i prikazivanju posljedica koje ostavljaju na čovjeku i ljudskome rodu strasti, želje, nemogućnosti i trpljenja. Stilske karakteristike koje Dostojevskoga izdvajaju iz kruga realista bit će zanimljive piscima koji će se razvijati od kraja devetnaestoga stoljeća, pa kroz čitavo dvadeseto stoljeće (počevši od Čehova, Aleksandra Bloka, Leonida Leonova, Solženjicina itd.).
Prema pismima koje je slao bratu (u kojima raspravlja o njemačkim romantičarima, Homeru i Shakespeareu), jasno je da je Dostojevski dobro poznavao književnost. Još za vrijeme školovanja u Moskvi dobro je upoznao ruske pisce poput Puškina i Ljermontova, te francuske i engleske klasike. Tridesetih godina devetnaestoga stoljeća pojavljuju se prozna djela Puškinova, 1831. godine objavljena je zbirka novela Večeri u zaselku kraj Dikanjke Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, utemeljitelja ruskog realizma, a potom i sva druga njegova najvažnija djela (Kabanica, Mrtve duše, Nos itd.) Dostojevski je već u mladosti bio uvjeren da književnost može izmijeniti svijet, pa je i u mladosti, tijekom vojnoga studija, čitao i pisao koliko je stizao. Preveo je s francuskoga Balzacov roman Eugenie Grandet. Njegovo poznanstvo s Gogoljem i njegovim djelima (funkcioniranje čovjekovog mozga u napredovanju ludila, prikaz života bijednih činovnika u hladnom i nemilosrdnom Petrogradu i Rusiji, fantastični fabulativni odmaci) bit će veliki poticaj Dostojevskome da zatraži otpuštanje iz vojne službe ubrzo nakon diplome, kako bi se mogao posvetiti književnome radu. Kako ni tada, kao ni danas, nije bilo jednostavno ni lako živjeti od pisanja, ovo piščevo dobrovoljno izgnanstvo iz sređenih prilika i dobrih primanja urodit će nekim novim iskustvima. Dostojevski, intelektualac i obrazovani čovjek, upoznat će polusvijet grada: siromašna predgrađa, zalagaonice, zajmodavnice, kockarnice, prljave krčme i unajmljene sobice. U tome svijetu živjet će mnogi njegovi likovi.
Smrt oca ga je duboko potresla, pa je od tada trpio i od napadaja epilepsije. Prvi roman koji je napisao u dobi od samo 25 godina, naslova Bijedni ljudi (1846), ima epistolarnu formu (pisan je u pismima). Tim književnim postupkom Dostojevski je pokušao lakše ući u duhovni svijet svojih junaka. U njemu će se pojaviti tipovi likova koji će pisca zaokupljati tijekom cijeloga stvaralaštva: gradski činovnik koji se ne miri sa svojim ponižavajućim položajem u društvu, dobra i nesretna djevojka, usamljenici i sanjari. Iste te godine objavljuje i pripovijetku Dvojnik, u kojoj lik činovnika Goljadkina doživljava šizofrena podvajanja ličnosti (kao i lik Popriščina u Gogoljevoj pripovijetci Luđakovi zapisi 1835.). U ovome djelu podvajanje ne donosi zadovoljstvo i neku vrst izlaza liku Goljadkina, kako je to s likom Gogoljeva Popriščina. I motiv podvajanja ličnosti postat će neka vrst opsesije Dostojevskoga, koji će on u sljedećim djelima na različite načine varirati i razvijati. Te 1846. godine dogodit će se sudbonosno upoznavanje Dostojevskoga sa krugom »petraševaca« oko Mihaila Vasiljeviča Petraševskog, utopijskoga socijalista. U tom društvu Dostojevski će naći sugovornike s kojima je mogao raspravljati o njima suvremenim temama – odnosu kmetova i njihovih gospodara, novinarstvu i slobodi tiska, pitanjima religije i ateizma, obiteljskome životu, hijerarhijama vlasti u državi. Romantični duh Dostojevskoga ne vidi u ovim sastancima opasnost koja će mu usmjeriti život prema velikim patnjama. Tadašnji car Nikola I., nakon dramatičnih borbi za prijestolje, osnovao je tajnu policiju koja je imala zadatak učvrstiti njegovu vladavinu. Car Franjo Josip I. nije uspio ugušiti revoluciju u Mađarskoj koja je izbila 1848., pa je to umjesto njega učinio 1849. godine Nikola I. s ruskim trupama. Njegova je strogo kontrolirana vladavina nadalje protekla bez pobuna.
Dostojevski se do tada već profilirao kao književnik. Zanimaju ga aktualni događaji iz novina, poput samoubojstava, zagonetnih smrti. Iz tih zanimljivih pojedinačnih sudbina Dostojevski će često izmaštati fabule svojih romana, psihološku mrežu likova, i povezati ih s političkim i društvenim pitanjima Rusije. Oduševljava ga oštro pismo književnoga kritičara i filozofa Visariona Grigorjeviča Bjelinskog (osnivača ruske realističke estetike) koje ovaj upućuje Gogolju u trenucima kad se Gogolj javno odrekao svojih djela i pozvao čitatelje da budu pokorni nebeskim i zemaljskim vlastima. Međutim, caru se ne sviđaju razgovori »petraševaca« i javna čitanja pisma koje je »puno uvredljivih izraza protiv svete pravovjerne crkve i najviših vlasti«. Zajedno s drugovima, Dostojevski je uhićen 1849. i odveden u Petropavlovsku tvrđavu. Nakon višemjesečne istrage, dobio je smrtnu presudu. Evo ulomka iz njegova svjedočanstva o tom sudbonosnom događaju njegovu životu: »Danas, 22. prosinca 1849., vodili su nas na Semjonovski trg. Ondje su nam svima pročitali smrtnu osudu, pružali su nam križ da ga poljubimo, onda su slomili nad glavom svakoga od nas mač i navukli nam bijelu mrtvačku košulju. Nakon toga stavili su trojicu od nas pod vješala, da izvrše kaznu. Ja sam bio šesti po redu, zvali su nas po troje, prema tome bio sam u drugom redu, i meni nije preostalo više od jedne minute života… Ja sam mogao još zagrliti Plećejeva i Durova, koji su stajali kraj mene. Najednom su udarili bubnjevi. One, koji su već stajali pred vješalima, razvezali su i vratili, a nama su objavili: ‘njegovo Veličanstvo poklanja vam život…’ Prema navodu E. Šinka, dok je car sadist na taj način pomilovao osuđenike, jedan je od drugova Dostojevskog poludio u tvrđavi, a drugi pod vješalima. Nikakvo čudo da je ovo bio presudan trenutak u životu pisca i da je došlo do zaokreta u njegovu odnosu prema carizmu i sudjelovanju u političkom životu Rusije. Nakon toga iživljavanja, saznali su da je »pomilovanje« zapravo značilo robijanje u Sibiru i progonstvo. Okovani su petraševci odvedeni u Sibir u Omsku tvrđavu, o čemu će Dostojevski kasnije napisati Zapise iz mrtvog doma (1861.) Nakon izdržavanja kazne u kaznenom zavodu u Osku, služi pet godina u disciplinskom bataljunu u Sibiru. Iz Sibira će se vratiti tek nakon deset godina, kad mu je dozvoljeno da ponovno objavljuje svoja djela i živi u Petrogradu. Ova će ga iskustva duboko izmijeniti, ali neće u njemu uništiti želju za pisanjem.
Već za boravka u Sibiru ponovno je počeo pisati pripovijetke (Ujakov san, Selo Stepančikovo, 1859.) S dolaskom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća počinje novo razdoblje života i rada Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Zapisi iz mrtvog doma donose mu ugled i carevu naklonost, jer je djelo vrlo potresno. Strukturno se temelji na »pronađenom rukopisu« osuđenika plemića robijaša Aleksandra Gorjančikova. Taj rukopis sastavljen je od niza zapisa različite duljine i vrste: potresnih novela, crtica o karakterima i osobnostima robijaša, psiholoških analiza osoba koje su na robiji u Sibiru zbog počinjenog zločina ili nevine. Ovi dijelovi nemaju zajedničke fabule, već ih povezuje način gledanja na događaje i likove fiktivnog pisca rukopisa, Gorjančikova. Filozofske niti posebno su uočljive u ovome djelu, što će ostati jednom od glavnih karakteristika opusa Dostojevskog. Monološki dijelovi Zapisa iz mrtvog doma prethoditi će romanima struje svijesti Wirginije Woolf (1882.-1941.) i Williama Falknera (1897.-1962.), gdje će puno važnije od fabule postati prikazivanje asocijativnog mozaika misli, osjećaja i dojmova likova.
Dostojevski nije bio sretan u prvome braku. Prva žena s kojom se vjenčao još za boravka u Sibiru bila je ljubavnica nekog privatnog učitelja koji ju je pratio i nakon vjenčanja s Dostojevskim u mjestima kamo su putovali. Prije nego je umrla od sušice, priznala mu je nevjeru. No on se brinuo za nju sve do smrti. Muče ga i napadi epilepsije. Umire mu brat Mihajlo za kojega je bio vrlo vezan i s kojim je uređivao novine. Preuzima brigu o njegovoj mnogobrojnoj obitelji. Neimaština i loši životni uvjeti pratit će ga niz godina, pa će se neko vrijeme odati i kockanju.
Glazbena načela kompozicije bit će inspiracijom Dostojevskom za gradnju Zapisa iz mrtvog doma, pripovijetke Krotka (1876.) i romana Zločin i kazna (1866.). Princip glazbenoga kontrapunkta, gdje se jedan te isti motiv varira, a te varijacije su suprotstavljene i gledaju se s različitih pozicija likova – postat će stalnim gradbenim principom njegove proze. Glavni lik posljednjeg romana u nizu je bivši student, filozof i zločinac Rodion Raskoljnikov. Uz njega Dostojevski donosi galeriju sjajnih likova, među kojima je policijski inspektor, djevojka koja se prostituira kako bi izdržavala roditelje i braću, Raskoljnikovljeva požrtvovna sestra, amoralni vlastelin Svidrigajlov i drugi. Životne priče likova isprepliću se s Raskoljnikovljevom pričom, utječu na nju, mijenjaju i njihove živote. Likovi i njihove sudbine u zajedničkim prizorima i događajima stvaraju dinamične i dramatične kontrapunkte, suprotstavljanja koja mijenjaju ton romana, vode fabulu i stvaraju zaokruženu završnicu i epilog. Uza sve to, Dostojevski upliće kriminalističku priču koja stvara potenciranu napetost.
Rad na romanu Zločin i kazna Dostojevski je morao prekinuti jer je zbog novčanih neprilika imao ugovor s jednim izdavačem da će mu predati neki svoj neobjavljeni roman do 1. studenog 1866. (a Zločin i kazna je već bio u nastavcima objavljivan u časopisu »Ruski vjesnik«, stoga nije mogao predati to djelo). Ako ne ispoštuje tu ugovornu obvezu, prijeti mu nevolja: dotični će izdavač imati pravo objavljivati sljedećih devet godina (!!) sve što Dostojevski napiše, i to bez ikakve plaće! Stoga, nema druge, Fjodor Mihajlovič se stavlja na posao. Počinje 4. listopada diktirati novi roman znakovita naslova Kockar (1866.) i dovršava ga 29. listopada – samo dva dana prije roka! Ovo je zapravo roman s puno autobiografskih elemenata, za koji je Dostojevski sakupio ideje čitajući novinske članke još u Sibiru i posjećujući zapadnoeuropske kockarnice prilikom svojih putovanja (neki puta i u bijegu od vjerovnika). Moć novca i robovanje novcu postat će Dostojevskome nova odskočna daska da uroni u vrtloge strasti i dubinu osjećaja svojih junaka. U privatnome životu ženi se Anom Snjitkinom, ovaj puta puno sretnije. Postat će roditelj, prestat će kockati. Nastupit će mirnije i zadovoljnije razdoblje.
U Zapisima iz podzemlja (1864.) ispovjednom kratkom romanu koji će prethoditi ovakvoj podvrsti u kasnijoj svjetskoj književnosti (Camus, Krleža), Dostojevski dalje eksperimentira u gradnji proze. Upliće esejistička poglavlja koja usporavaju fabuliranje i produbljuju djelo, obračunavajući s različitim stereotipima, strastima i ideologijama. Stvara tipove likova nihilista, beskompromisnih intelektualaca, poniznih i ispunjenih kršćana koje će dalje razvijati u drugim djelima (Idiot, Braća Karamazovi, Demoni). O tehnici struje svijesti, unutarnjih monologa i zamišljenih dijaloga već je bilo riječi. Igra se vremenskim određenjima, pa sažima radnju romana u nekoliko dana koji se čine kao godina. Ili u nekoliko sati, koristeći simultanizam radnji u svijesti lika, ili simultanizam literarnih postupaka. Tako stvara polifoni roman, prema terminu ruskog teoretičara Mihaila Bahtina, roman mnogih istovremenih glasova koji »orkestriraju« zajedno. Veliki romani u kojima razvija ove postupke su, uz već spomenute, Idiot (1868.), Demoni (1872.), Žutokljunac (1875.), Braća Karamazovi (1881.).
Fjodor Mihajlovič Dostojevski kratko je vrijeme živio i u Dresdenu, da bi se vratio u Rusiju. Namjeravao je nastaviti pisanje novoga nastavka Braće Karamazova, zamišljajući ovo djelo kao trilogiju. Međutim, spriječila ga je iznenadna smrt, koja je nastupila 1881. od posljedica krvarenja izazvanog epileptičnim napadajem. Njegov je pogreb ispratilo veliko mnoštvo ljudi (prema navodima policije, oko sto tisuća), a pretvorio se u demonstracije protiv carizma, premda se Dostojevski nije nikad nakon robije u Sibiru otvoreno suprotstavljao službenoj politici.
Njegovo djelo pripada u sam vrh svjetske literature svih vremena, a nemjerljiv je utjecaj izvršio na razvoj suvremenog romana i pripovijetke u Europi i Americi. U Hrvatskoj su sva njegova narativna djela prevedena u više navrata, a izašlo je i nekoliko izdanja izabranih djela. Smatra se pretečom ekspresionista te egzistencijalnih pisaca i filozofa. U hrvatsku književnost uvode ga pravaši 1880-ih godina, ali je najviše prevođen nakon Prvog svjetskog rata. Višnja Rister, govoreći o djelu Dostojevskoga, citira Stephana Zweiga, austrijskoga književnika, koji je govorio o trojici velikih pisaca devetnestoga stoljeća: »Svaki od ove trojice pisaca ima svoje vlastito područje. Za Balzaca to je društvo, za Dickensa to je obitelj, za Dostojevskog to je pojedinac i svemir.« U mjestu Vijtivci postoji muzej Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u kojemu je predstavljena njegova povezanost s ukrajinskom kulturom.
Hrvatska književna publika upoznala se s djelom Dostojevskoga preko njemačkog posredništva, i to poslije njegove smrti. Sredinom drugog desetljeća dvadesetoga stoljeća počinje plodno razdoblje prevođenja, a potom i nakon drugoga svjetskoga rata. Najjači utjecaj izvršio je na Augusta Cesarca (roman Sudite me! Neka je vrsta odgovora na roman Zločin i kazna), te na Silvija Strahimira Kranjčevića, Miroslava Krležu, Ulderika Donadinija, Milutina Cihlara Nehajeva.
Romani Dostojevskoga postavljani su i na kazališnu scenu, mnogo puta i kod nas, od Bijelih noći u kazalištu Gavella 1955. godine, do Idiota u ZKM-u 2012. godine. Nebrojeno puta adaptirani su i za film.
dr. sc. Diana Zalar
