Francuski književnik Émile Zola je osnivač, teoretičar i najveći pisac književnog pravca naturalizma. Svojim je ciklusom od 20 romana Rougon-Macquartovi (1871-1893), među kojima se za remek-djelo smatra roman o rudarima Germinal, u djelo proveo vlastite ideje prema kojima književnost treba stvarnosti pristupati gotovo poput znanosti i postigao veliki uspjeh. Izuzetno je važan i utjecajan bio njegov doprinos liberalizaciji Francuske i angažman u borbi za društvenu pravdu i napredne ideje, pri čemu se osobito ističe njegova uloga u poznatoj aferi Dreyfus i obračun s konzervativnim vojnim i političkim krugovima u članku Optužujem! (J’Accuse!) objavljenom 1898. godine.
Obitelj Zola talijanskoga je, venecijanskog porijekla, te svoje korijene ima u Zadru. Émile Zola je rođen u Parizu ali je odrastao na jugu Francuske, u gradu Aix-en-Provence, gdje je njegov otac preselio zbog posla. U dobi od sedam godina otac mu je umro, a s majkom nakon toga živi u siromaštvu. U Aixu se sprijateljio s Paulom Cézanneom, kasnije slavnim postimpresionističkim slikarom. Zbog siromaštva se preselio natrag u Pariz 1858. godine. Tipično za brojne druge pisce toga doba čekala ga je, po željama majke, karijera pravnika, no dva je puta pao na maturi i odustao od daljnjeg školovanja. Počeo je živjeti boemski i siromašno, te se odlučio posvetiti pisanju i književnoj karijeri. Da bi se prehranio, nakon niza raznih poslova počinje raditi u izdavačkoj knjižari Hachette, najprije nekvalificirane poslove, a potom u marketingu, zahvaljujući čemu upoznaje vodeće francuske pisce.
Tada počinje djelovati i kao novinar liberalnih stavova, disident i opozicionar Napoleonu III. i konzervativnoj vladajućoj eliti, zastupnik republikanskih i lijevih, socijalističkih ideja. Proslavio se i svojim književnim i likovnim kritikama, osobito kao zagovaratelj tada novog slikarskog pravca, impresionizma.
Njegov prvi književni uspjeh je roman Thérèse Raquin (1867.), u kojemu je prvi put primijenio svoja stvaralačka načela naturalizma. Smješten je u radničku parišku četvrt i donosi neobičnu priču o strasti, ubojstvu i samoubojstvu, koja je izazvala gnušanje ali istovremeno zaintrigirala čitatelje. Zola je postao cijenjeni i čitani pisac koji je mogao živjeti od književnog rada, i utjecajan intelektualac. Nekoć gorljivi romantičar, Zola sada uzore ima u velikim književnicima realizma poput Balzaca i Flauberta, no želi otići korak dalje. Cilj književnosti je preslikavanje stvarnosti, na fotografski, “znanstveni” način, te Zola u nekoliko programskih tekstova zasniva novi pravac, kojega je imenovao, teoretski osmislio i bio njegov glavni predstavnik.
Zola potom koncipira i počinje rad na svome životnome djelu: ciklusu od 20 romana Rougon-Macquartovi (Les Rougon Macquart), s podnaslovom “Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom”. Radnjom je smješten u suvremenost, u doba od oko 1851-1871. godine, i Zola na njemu radi pune 22 godine, od prvog romana Bogatstvo Rougona do posljednjeg Doktor Pascal. Uspoređuje ga se s drugim velikim romanesknim ciklusom francuske književnosti, Balzacovom Ljudskom komedijom. Za razliku od Balzaca Zola je svoj ciklus zacrtao i u cijelosti osmislio unaprijed. Romani potom izlaze jedan za drugim i izuzetno su dobro prihvaćeni, čitani i prodavani – kada je 1877. godine izašao roman Jazbina, Zola je već imućan i vrlo ugledan pisac.
Povijest je Zolu upamtila po njegovom angažmanu u aferi Dreyfus, koja je uzdrmala najvišu francusku političku i vojnu elitu. Kapetan Alfred Dreyfus bio je židovski francuski vojni časnik koji je lažno optužen za špijunažu u korist Njemačke i osuđen na robiju na zloglasnom Đavoljem otoku u Francuskoj Gvajani. Zola je došao u posjed dokumenata i dokaza koji su potvrđivali Dreyfusovu nevinost, međutim zbog antisemitskih motiva vlast je odbila osloboditi Dreyfusa čak i nakon što se pokazalo da je za izdaju odgovoran jedan drugi časnik. Zola je 1898. godine napisao otvoreno pismo predsjedniku republike Félixu Faureu pod naslovom Optužujem! (J’Accuse), koje je objavljeno na naslovnoj stranici novina L’Aurore, čiji je vlasnik i urednik bio kasniji francuski premijer Georges Clemenceau. U njemu je francuski politički vojni vrh otvoreno optužio za opstruiranje pravde i antisemitizam. Uslijedila je haranga konzervativnih snaga: Zola je optužen za klevetu i uvredu, što doduše i jest bila njegova namjera jer se tako nadao javnosti predstaviti dokaze u tome slučaju. Osuđen je na godinu dana zatvora, pa ne želeći u zatvor odlazi u Englesku, odakle se ubrzo vraća nakon što je oslobođen odgovornosti. Dreyfus je najprije 1900. godine pomilovan, a 1906. godine potpuno rehabilitiran. Afera je jedan od primjernih slučajeva u kojemu je ugledni intelektualac i pisac oblikovao javno mišljenje, a njegov poklik J’Accuse često se citirao u sličnim situacijama i postao je simbolom otpora moći.
Zola nije dočekao konačni rasplet te afere: umro je 1902. u dobi od 62 godine, nesretnim slučajem, zbog gušenja plinom. Nije uspio dovršiti svoj zadnji ciklus romana Četiri evanđelja (Plodnost, Rad, Istina, Pravda). Postojale su sumnje da je možda ubijen i da je incident insceniran, jer je zbog svog političkog angažmana često dobivao otvorene prijetnje od svojih neprijatelja, ali to nikada nije dokazano. Pokopan je na pariškom groblju Monmartre, a njegovi su posmrtni ostaci 1908. prenesene u Panthéon uz druge velikane francuske književnosti kao što su Voltaire, Rousseau, Hugo.
Zola je osnivač i vodeći predstavnik naturalizma, čija je načela iznio u programskim raspravama Romanopisci naturalisti i Eksperimentalni roman, te u predgovoru romana Thérèse Raquin. U književnosti se nastavlja na svoje uzore i prethodnike realiste, ali je na njega daleko veći utjecaj imala znanost – treba imati na umu da je to razdoblje velikog uspona svih područja znanosti i tehnologije, te da je takav ranije neviđeni razvoj davao dojam da će znanost riješiti sve ljudske probleme. Zola se stoga ponajviše oslanja na tri suvremena znanstvena učenja: pozitivističku filozofiju Augusta Comtea, koja u središte stavlja iskustvo i činjenice a odbija svaku metafiziku i spekulaciju, djelo fiziologa Claudea Bernarda Uvod u studij eksperimentalne medicine, te, u književnoj teoriji, na Hippolytea Tainea koji ističe tri temeljne značajke koje određuju lik u književnom djelu: sredina, nasljeđe i trenutak. Na Zolu je utjecala i teorija evolucije i prirodne selekcije Charlesa Darwina, koja je u to vrijeme aktualna i kontroverzna, jer je Darwin svoje epohalno djelo Porijeklo vrsta objavio 1859. godine.
Zolu u književnosti zanima ono nagonsko i “životinjsko” u čovjeku, kojemu često pristupa gotovo medicinskim terminima. Oslanjajući se na teoriju nasljedstva i društvene uvjetovanosti, svoje likove shvaća gotovo kao mehanički uslovljene, a roman postaje svojevrsni znanstveni eksperiment. Zola je prije pisanja provodio studiozna, dugotrajna istraživanja, mnogo putovao i posjećivao ambijente o kojima piše. Također, za Zolu književnost mora biti angažirana. U svojim romanima bavi se tamnom stranom ljudske prirode, opisujući situacije u koje njegove likove dovode društveni uvjeti kojima se ne mogu oduprijeti, poput siromaštva, gladi, korupcije, ludila i mentalnih poremećaja, nasilja, prostitucije, alkoholizma, opće degeneriranosti društva. Naturalizam je imao golem utjecaj ne samo u književnosti nego i u svim drugim umjetnostima, osobito u kazalištu.
Osim romana Thérèse Raquin, gotovo svi važniji Zolini romani su iz ciklusa Rougon-Macquartovi, koji prati dvije grane jedne francuske obitelji, od kojih je jedna ugledna, a druga “nezakonita” i s društvenog dna. Ciklus sadrži preko 300 važnijih likova od kojih se mnogi pojavljuju u više romana. Epoha je to dekadencije, od državnog udara 1851. godine kojim na vlast dolazi car Napoleon III, nećak Napoleona Bonaparte,do njegovog neslavnog kraja nakon poraza u Francusko-pruskom ratu i nemira koji su uslijedili 1871. godine; također i vrijeme razvoja tehnologije, modernizacije, industrijalizacije i uspona radničke klase, lišenog i ugnjetavanog proletarijata, te eksplozije društvene nejednakosti i siromaštva običnog puka. Zola pokriva sve klase društva, od elite do najsiromašnijih slojeva, a radnju romana smješta u Pariz, koji je kao i kod Balzaca najprisutniji, ali i u francusku provinciju. Poznatiji romani iz ciklusa su Trbuh Pariza (Le Ventre de Paris, 1873.), zatim Jazbina (l’Assommoir, 1877), prvi roman o proletarijatu kojim Zola postaje vodeći francuski pisac svoga doba; roman Nana (1880.) s temom varijetea i visoke prostitucije, koji je skandalizirao javnost ali i bio izuzetno čitan pa je cijela njegova prva naklada rasprodana u jednom danu, te zbog kojega ga je Flaubert proglasio genijem; po mnogima najuspjeliji roman ciklusa Germinal (1885.) u kojemu piše o rudarima sjeverne Francuske i socijalističkim idejama; roman Zemlja (1887) smješten u ruralni ambijent; Čovjek-zvijer (La Bête humaine 1890), psihološki roman s temom ludila i poremećenosti koji se zbiva na željezničkoj pruzi između Pariza i Le Havrea.
Nakon što je 1993. završio objavljivanje romana iz ciklusa Rougon-Macquartovi, Zola piše ciklus Tri grada: Lourdes (1894), Rim (1896) i Pariz (1897).
Premda je u mladosti bio poklonik romantizma, Zola u romanima zazire od svakog sentimentalizma i melodramatike. Suprotno realistima nije želio isticati i graditi jake karaktere; kao pisac najuspješniji je u opisima mase, amorfne gomile (osobito opisima rudara u Germinalu), u središtu njegovog interesa uvijek je kolektivno, društveno, te nagonsko i animalno. Odigravši kroz svoje književno stvaralaštvo i društveni angažman ulogu “savjesti društva”, Zola ipak zastupa optimizam, vjeru u društvenu pravdu i progres, odnosno vjeru da napredak znanja i znanosti neizbježno vodi u moralni napredak ljudske vrste i u pravednije društvo.
