Dante Alighieri talijanski je pjesnik. Pisao je na latinskom i na talijanskom jeziku.
Odgojen je u firentinskoj plemićkoj obitelji. Školovao se u Firenci i u Bologni. Kao mladić uključio se u krug pjesnika novoga stila (tal. dolce stil nuovo) koji su bili zaokupljeni poniranjem u sebe i svoje osjećaje, prvenstveno osjećaj ljubavi prema ženi, koristeći se pritom biranim i profinjenim izrazom.
Godine 1285. oženio se Gemmom di Manetto Donati s kojom je imao troje ili četvero djece. Obavljao je različite diplomatske službe te aktivno sudjelovao u političkom životu Firence, tada obilježenom sukobima između papinih pristaša (gibelina ili crnih) i pristaša firentinske samouprave odnosno cara-sljednika Svetog Rimskog Carstva (gvelfa ili bijelih). Dante se politički angažirao na strani gvelfa, pa kada su se gibelini domogli vlasti 1302. biva doživotno prognan iz Firence, a presudom od 10. III. iste godine zaprijetili su mu lomačom padne li u ruke vlasti. Dante tada odlazi iz Firence i do smrti će ostati u izbjeglištvu. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Forliju, Veroni, Trevisu, Ravenni, Lucci, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu (1309. i 1310.). Od 1313. do 1318. godine živio je u Veroni, a 1318. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Dante je, uz brojna druga putovanja, pohodio i Hrvatsku. Razbolio se putujući u Veneciju 1321. i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti pozvala je Boccaccia da drži javna predavanja o značenju Danteove Komedije (Commedia). Upravo je Boccaccio tomu Danteovu djelu pridružio epitet Božanstvena (La Divina).
U ranim djelima, pjesničkoj zbirci Novi život (La vita nuova, 1295.) i stihovima posmrtno okupljenima u zbornik Pjesme (Rime), Dante je opjevao svoju ljubav prema Beatrice (pravim imenom Bice di Folco Portinari) koju je prvi put susreo 1274. godine. Beatrice se poslije udala za Simonea de’ Bardija. Umrla je 1290. godine. Lik Beatrice duboko je utkan u čitavo Deanteovo pjesničko djelo i doprinio je izgradnji koncepta idealizirane platonske ljubavi prema ženi, bez posezanja za konkretnim zemaljskim ostvarenjem te ljubavi. Taj je koncept ljubavi značajka svega pjesništva firentinske pjesničke škole novog stila.
Filozofsko djelo Gozba (Convivio), napisano oko 1304.-1307. talijanskim jezikom, nastalo je u progonstvu i nije dovršeno. Motivirano je idejom da se znanje približi puku, neškolovanim ljudima, a u tome je presudna uloga jezika. Dante u tom djelu izriče pohvalu pučkomu jeziku, a temu talijanskoga pučkoga jezika – njegova podrijetla, raznolikosti i vrijednosti, te potrebe da se prema zajedničkim elementima iz svih talijanskih dijalekata stvori jedinstveni talijanski jezik koji će biti ravnopravan latinskomu – razradit će u raspravi pisanoj latinskim jezikom O umijeću govorenja na pučkom jeziku (De vulgari eloqentia, napisano oko 1302.-1305.). Time je Dante pokrenuo proces standardizacije talijanskoga jezika, a svojim književnim djelom značajno je na nj utjecao.
U latinskoj raspravi Monarhija (De Monarchia) Dante govori o pravednoj vladavini, zalaže se za monarhistički oblik političkoga poretka, ističući uzajamnu neovisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve. Smatra kako je carska vlast zakonit nasljednik Rimskoga Carstva i jamac dobra života ljudi na zemlji, dok crkvena vlast treba ljude pripremati za nebeski život.
U 13 očuvanih Epistula (Epistole) pisanih na latinskom jeziku Dante govori o aktualnostima svojega doba. U 8. poslanici (epistuli) govori o ustroju, sadržaju i ciljevima svojega djela Komedija, te proročanski piše da će tim djelom na talijanskom jeziku steći slavu.
Dvije latinske Ekloge (Egloghe) pisane su po uzoru na Vergilija.
Najveće je i najpoznatije Danteovo djelo Komedija (Commedia), pisana na talijanskom jeziku. Dante je Komediju započeo pisati 1307. (ili 1313.), a dovršio ju je u godini u kojoj je umro. Komedija se sastoji od triju dijelova – Pakla, Čistilišta, Raja (Inferno, Purgatorio, Paradiso), a obuhvaća ukupno stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. To djelo opisuje put pjesnika-pripovjedača kroz tri svijeta nebeskog života. Kroz Pakao i Čistilište provodi ga Vergilije (simbol klasične tradicije pjesništva i Danteov uzor), kroz Raj Beatrice (simbol novog pjesništva i Danteova muza), a pred lice Božje dovodi ga sv. Bernard (naučitelj Crkve, štovatelj Blažene Djevice Marije i veliki umjetnik riječi).
U alegorijskom obliku srednjovjekovne vizije zagrobnoga života Dante donosi prikaz svoga vremena – ljudi i njihovih postupaka na kraju europskog srednjovjekovlja – čime najavljuje novovjekovlje, humanizam i renesansu. Dante tako postaje »posljednji pjesnik srednjega vijeka i prvi moderni pjesnik«. Njegov put od pakla do raja odvija se u razdoblju Kristove muke i uskrsnuća u travnju 1300. godine. Pakao (Inferno) opisuje silazak kroz devet krugova pakla – ponora kojemu je ulaz ispod Jeruzalema, a vrh u središtu Zemlje. Pjesnik tamo susreće brojne likove znamenitih grešnika, od junaka i pjesnika antičke i crkvene povijesti do vlastitih suvremenika. Svakom stupnju grješnosti odgovara neko mjesto u paklu. Čistilište (Purgatorio) prati različite stupnjeve grijeha koji se mogu okajati da bi se došlo u Raj. Raj (Paradiso) donosi put do devet nebeskih sfera ptolomejskoga sustava koje se vrte oko Zemlje, a iznad njih se prostire beskonačni i nematerijalni Empirej u kojem Beatrice zauzima zasluženo mjesto među blaženima. U Danteovu djelu odražava se srednjovjekovna preokupacija vječnim životom te ljudskim manama i vrlinama koje određuju poziciju u njemu, kao i srednjovjekovna poetika stroge i simboličke strukture (strofe od 3 stiha, 3 dijela po 33 pjevanja i jednim uvodnim čine savršenstvo i dovršenost broja sto, 9 krugova pakla i 9 nebesa raja), ali i slika novog vremena vidljiva pjesnikovu interesu za suvremenost i pojedince, u kritičnosti prema Crkvi, u uzdizanju klasičnih uzora.
Danteova Komedija zarana je pridobila veliku pozornost talijanske i europske književne i šire javnosti, a danas se smatra svjetskom književnom baštinom, proučava i poštuje u svim narodima. Izniman je Danteov utjecaj na europsku literaturu, pa i na hrvatsku, sve od Marka Marulića (koji je prepjevao 1. pjevanje Pakla na latinski jezik), Mavra Vetranovića, Petra Zoranića, pa do danas. Cjelovitu su Božanstvenu komediju preveli na hrvatski Izidor Kršnjavi (proznim prijevodom, ne stihovima), Franjo Uccellini-Tice, Mihovil Kombol i Stjepan Markuš, a dijelove su prevodili Vladislav Vežić, Petar Preradović, Ante Tresić Pavičić, Milan Begović, Vladimir Nazor, Olinko Delorko, Vinko Lozovina, Grgo Gamulin, Ivan Slamnig, Mate Maras, Mirko Tomasović, Tonko Maroević i drugi.
Najcjenjeniji i najmjerodavniji među hrvatskim prijevodima Božanstvene komedije prijevod je Mihovila Kombola. Danteovo je djelo u Hrvatskoj obilno istraživano i ne prestaje biti predmet znanstvenog zanimanja, o čemu svjedoči i najnovija studija Mirka Tomasovića Hrvat u Empireju, objavljena 2017. godine.
O iznimnoj recepciji Dantea među Hrvatima svjedoče i njegovi odjeci među hrvatskim likovnim umjetnicima – Juraj Dalmatinac u 15. je stoljeću izradio prvo Danteovo poprsje, Julije Klović u 16. je stoljeću brojnim minijaturama ilustrirao Božanstvenu komediju, spjev su majstorski ilustrirali Mirko Rački i Bela Čikoš Sesija, a motivi iz Danteova djela nadahnjivali su i druge umjetnike (Karasa, Ivekovića, Bukovca, Vidovića, Meštrovića, Radauša).
Na hrvatski su prevedena sva Danteova djela.
dr. sc. Jelena Vignjević
