Petar Preradović je, uz Ivana Mažuranića i Stanka Vraza, najistaknutiji pjesnik kasnije faze ilirizma.
Nakon završene pučke škole u Đurđevcu i Grubišnom Polju, Preradović nastavlja školovanje u vojničkom zavodu u Bjelovaru, a zatim i na vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu (1831-1838). Tijekom boravka u Wiener Neustadtu prelazi s pravoslavne na katoličku vjeru, te kako sam kaže gotovo u potpunosti zaboravlja materinski jezik. Nakon završene akademije odlazi u 33. pukovniju (Milano), a 1843. premješten je u Dalmaciju. Godine 1846. odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Već sljedeće godine vraća se u Italiju, gdje je u nekoliko navrata sudjelovao u talijanskim sukobima (1848, 1859, 1866). U Zagreb se vraća 1849. isprva službujući u 1. banskoj pukovniji, a zatim i kao podnačelnik bojnog odsjeka. Tada se zbližio i s banom Josipom Jelačićem. Nakon što je 1852. godine odsjek ukinut, Preradović službuje u različitim mjestima (Verona, Kovin, Beč, Erdelj, Temišvar, Glina itd.). Sedam godina nakon vjenčanja (1855) umire Preradovićeva supruga Pavica, rođena de Ponte, a kasnije mu umiru i sin i kćer, pa je njegov život obilježen tragedijama, zbog čega se okrenuo spiritizmu. Od 1866. dobiva čin generala i stalno je nastanjen u Beču, gdje se vjenčao s drugom suprugom Emom Regner. Pred kraj života, tražeći lijeka vodenoj bolesti, Preradović odlazi u Mariabrunn i Fahrafeld, gdje 1872. godine umire. Sahranjen je u Beču, na Matzeindorfskom groblju, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1879. godine u Zagreb.
Prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku (Das Uskoken-Mädchen, 1841). Iako je za vrijeme školovanja u Wiener Neustadtu bio đak češkog preporoditelja Tomaša Buriana, koji je preporoditeljske ideje prenosio i svojim učenicima, Preradović se hrvatskom kulturom i književnošću oduševljava tek nakon susreta s I. Kukuljevićem i Š. Dimitrovićem. Zora puca (Zora Dalmatinska, 1844), pjesnička poslanica Šimi Dimitroviću, jedna je od prvih objavljenih Preradovićevih hrvatskih pjesama. Prvu zbirku Pervenci tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu Nove pjesme, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu.
Sam je pak svoj opus podijelio tematski u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke, te ciklus nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav i dr.) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova rodoljubna lirika obrađuje različite vidove domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća i dr.), ljubav (Dvije ptice i dr.), nostalgiju (Pozdrav domovini i dr.) i budućnost (Car Dušan i dr.). Autor je brojnih soneta, oda, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.
Preradović svojim pjesništvom nasljeduje filozofske ideje Herdera, te stvaralaštvo Kollara, Mickiewicza, Byrona i njemačkih romantičara. Kao autor nedovršenih poema Pustinjak i Lopudska sirotica okušao se i u dužim formama, te potvrdio svoju pripadnost romantičarskoj književnosti. Preradović je napisao i dramsku poemu Kraljević Marko, te nedovršeni religiozno-filozofski spjev Prvi ljudi nastao pod utjecajem Klopstockovog Mesije.
Prevodio je s talijanskog na hrvatski (Dante, Manzoni), s hrvatskog na njemački (dio Osmana), s češkog na njemački (Hyneka, Mácha), a zanimajući se spiritualizmom s francuskog jezika preveo je djelo A. Cardeca Spiritizam na prosto razložen.
Tekst prema:
- Petar Preradović: Djela I. i II., prir. Branko Vodnik, Zagreb, 1918-19.
- Petar Preradović: Pjesme, Prvi ljudi, Zapisi, u: Vraz – Preradović, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 30, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1965.
