Giovanni Boccaccio je talijanski humanistički, predrenesansni pisac, pjesnik i učenjak, najpoznatiji po svojoj zbirki od sto novela Dekameron. Smatra ga se najvećim europskim pripovjedačem XIV. stoljeća.
Rođen je godine 1313. u Toskani, najvjerojatnije u mjestu Certaldo nedaleko Firence (mjestu radnje jedne od napoznatijih novela iz Dekamerona, one o fra Cipolli), ili možda u samoj Firenci, ali točni podaci o njegovom rođenju nisu poznati. Vjerojatno je bio plod nelegitimne ljubavi, a o njegovoj majci nema sačuvanih podataka. Otac mu trgovac Boccaccino radio je za tada važnu trgovačku i bankarsku tvrtku Compagnia dei Bardi u Firenci. Godine 1319. oženio Francescu da Mardoli, ženu iz ugledne obitelji, i s njom dobio Boccacciovog polubrata Francesca.
Giovanni je rano pokazao interes za učenjem, te je, premda je povremeno imao privatne učitelje, uglavnom bio samouk. Zbog toga, kako sam kaže, nije stekao potpunu književnu naobrazbu. Premda je Boccaccio dobro napredovao u latinskome, otac je o njegovoj budućnosti odlučio drugačije. Zajedno s njim 1327. godine Giovanni seli u Napulj, kako bi izučio bankarski zanat radeći za tvrtku dei Bardi, a otac mu postaje voditeljem napuljskog ogranka te banke. Međutim, u tome nije imao previše uspjeha. Nakon nekoliko neuspješnih godina naukovanja, godine 1331, kada je navršio osamnaest, otac ga je odlučio poslati na studij kanonskog prava, u nadi da će tako njegov sin steći neko zanimanje. No, niti studij kanonskog prava nije bio uspješan, iako mu je omogućio široke studije, izučavanje književnosti i druženje s kolegama književnicima i učenjacima.
No, u to vrijeme mladi Giovanni postaje čest gost na dvoru anžuvinskih napuljskih kraljeva, kreće se u uglednom društvu, te se počinje baviti književnošću. Piše na latinskom, ali i na “vulgarnom” talijanskom jeziku, djela kao što su poema Teseida (1339-41; to djelo je izvor za Chaucerovu poemu Troilus and Criseyde i priču The Knight’s Tale), roman Filocolo (1336-38), spjev Filostrato (1335) i poema Caccia di Diana (Dijanin lov, 1334-38). Često boravi u kraljevskoj biblioteci, gdje upoznaje Paola iz Perugie, koji ga podučava književnosti; kalabreški redovnik Barlaam, uči ga grčkom jeziku, podučavaju ga i astrolog Andalò del Negro, te teolog i majstor govorništva Dionigi di Borgo San Sepolcro.
Boccaccio je i dalje uglavnom samouk, ali razvija veliku strast prema udvornom pjesništvu i književnosti pjesničkog pokreta dolce stil novo (“ljupki novi stil”) koji se razvio u drugoj polovici 13. stoljeća, a čiji je najistaknutiji predstavnik Dante. Potaknut uobičajenim postupkom tog pravca, slijedeći Danteovu ljubav i nadahnutost s Beatrice, i Boccaccio stvara svoj književni ljubavni mit, ljubav prema Fiammetti, najvjerojatnije kćeri napuljskoga kralja Roberta Anžuvinca (znanog i kao Robert Mudri), koja je tada već bila udata. Na koncu je, kako bi učvrstio taj mit, sastavio i svoju idealnu autobiografiju, prema kojoj je rođen u Parizu u plemenitoj obitelji, u vanbračnoj vezi, ali to, smatra se, nije istina. U djelu De genealogiis navodi da su ga očevi zahtjevi spriječili da postane bolji pjesnik i pisac, jer se morao baviti omraženom mu trgovinom i novčarstvom. Napuljsko razdoblje iznenada se prekida godine 1340, kada ga otac poziva natrag u Firencu zbog propasti nekih banaka, pored ostaloga i banke Bardi, u koje je dosta uložio te tako izgubio mnogo novca. Otac mu je umro za kuge 1348. godine. Tridesetih i četrdesetih godina Boccacio je dobio tri vanbračna sina.
Tijekom boravka u Firenci Boccaccio žali za dvorskim životom u Napulju u romanu u prozi Elegia di Madonna Fiammetta (Elegija gospe Fiamette, 1343-44), te stvara djela kao što su alegorijska poema Amorosa visione (1341-43) i pastoralna pjesma u hvalu Firence i obližnjeg Fiesola Ninfale fiesolano (Spjev o fjezolanskim nimfama, 1344-46), sačinjena u fjorentinskoj tradiciji. Napulj opisuje kao “sretan, miran, obilan, sjajan”, dok mu se pak Firenca čini “tužnom, sivom i dosadnom”, sa svojim oholim i pohlepnim stanovnicima koji “brinu samo o sebi samima”. Međutim, njegov grad ga cijeni kao izuzetnu osobu i šalje ga u brojne poslaničke misije (Ravena, Rim, Milano, Avignon, Brandenburg).
Godine 1347-1348. gost je Francesca Ordelaffija il Grandea u gradu Forlì, što mu je čak omogućilo da slijedi Danteove stope. Tu se druži s pjesnicima Nereom Monandijem i Francescom Milettom de Rossi, zvanim “Checco”, s kojim se i kasnije mnogo prijateljski dopisuje. U djela iz tog razdoblja spada ekloga Faunus.
Sudbonosne 1348. godine cijelu Europu i Firencu zahvaća katastrofalna pandemija kuge, poznata kao Crna smrt, u kojoj će umrijeti, po nekim procjenama, i do tri četvrtine stanovništva njegovog grada. Te je godine počeo pisati svoje najvažnije djelu, zbirku novela Dekameron, kojega je dovršio vjerojatno oko pet godina kasnije, a konačno preradio 1370-71.
U listopadu 1350. godine dodijeljena mu je čast da dočeka i pozdravi Petrarku koji je stigao u Firencu, te je taj veliki pjesnik bio gost u njegovoj kući. Susret dvojice književnih velikana bio je izuzetno plodan, te su od tada nadalje ostali prijatelji, a Boccaccio je Petrarku zvao svojim učiteljem, magistrom. Petrarca je Boccaccia poticao na studij klasične grčke i rimske književnosti. Ponovno su se susreli u Padovi 1351. godine, kada je Boccaccio tamo došao po službenoj zadaći da pozove Petrarku da preuzme mjesto na sveučilištu u Firenci, no to mu nije uspjelo, te još nekoliko puta kasnije.
Godine 1360. papa Inocent VI. nudi mu jednu crkvenu privilegiju, ali njegovi prijatelji u Firenci pokušavaju puč, zbog čega mu to mjesto na kraju nije dodijeljeno. Iako nije sudjelovao u tom pokušaju prevrata, pada u svojevrsnu nemilost firentinske vlasti i 1361. godine se vraća u Certaldo, gdje ostaje do 1365. i piše svoja od suvremenika iznimno cijenjena humanistička djela na latinskom jeziku, kao što je Genealogia Deorum Gentilium (Genealogija poganskih bogova), knjiga s tumačenjem antičke mitologije koja će sljedećih 400 godina ostati glavna referenca za to područje, zbirke anegdota De casibus virorum illustrium (O sudbinama odličnih muškaraca) i De claris mulieribus (O slavnim ženama), i svoje jedino djelo na talijanskom iz kasnijeg razdoblja, satiru Corbaccio (Korbač, 1354-56).
U međuvremenu je 1359. godine upoznao kalabreškog redovnika Leonizija Pilata, kojega je ugostio 1360. i 1362. godine. Leonizio Pilato je za Petrarku prevodio Homerovu Ilijadu i Odiseju, a Boccaccio mu je, kako bi ga zadržao u Toskani, ponudio katedru grčkog jezika na firentinskom sveučilištu, stipendiju i smještaj u svojoj kući. Njihov suživot nije bio lak, ali je Boccaccio od kalabreškog redovnika naučio grčki jezik.
Period od 1365. do smrti 1376. godine naziva se “firentinsko-čertaldskim periodom”. Boccaccio se vraća javnim dužnostima u Firenci i uređuje kritičko izdanje Danteovih djela, kojemu dodaje svoj Trattatello in Laude di Dante (Raspravica u pohvalu Dantea), čime je postao prvi “danteolog”. Godine 1370-71. prerađuje priče i sastavlja autografski, konačni rukopis Dekamerona. Potom na poziv firentinske vlasti javno čita i komentira Danteovu Komediju, ali je zbog slabog zdravlja uspio doći samo do 16. pjevanja Pakla. Čuvši za Petrarkinu smrt (19. srpnja 1374.), Boccaccio piše komemorativnu pjesmu, koju uključuje u svoju zbirku lirskih pjesama Rime, na kojoj je radio cijeli život. I Boccaccio umire nedugo nakon toga, 21. prosinca 1375. godine, a pokopan je u Certaldu.
