Milan Begović je jedan od najznačajnijih i najplodnijih naših modernističkih pisaca, pjesnik, prozaik, ponajviše dramatičar, kazališni djelatnik i prevoditelj. Drame su mu izvođene i u inozemstvu, a poseban je odjek imala psihološka drama Bez trećeg, dramatizacija zadnjeg poglavlja njegovog opsežnog romana Giga Barićeva, kao i ekspresionistička eksperimentalna drama Pustolov pred vratima. Autor je popularne komedije Amerikanska jahta u splitskoj luci i libreta za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta.
Osnovnu školu završio je u Vrlici, a realnu gimnaziju Splitu. U Zagrebu je od 1894. godine studirao prirodne znanosti. Zbog nepovoljnih materijalnih okolnosti 1896. godine prekida studij i odlazi u Split, gdje je službovao kao gimnazijski suplent. Godine 1897. odlazi u Beč na studij slavistike i romanistike. Prekidajući studij, radio je kao gimnazijski suplent u Zadru (1898-1899) i Splitu (1900-1903). Diplomirao je 1903. godine. Po završetku studija bio je gimnazijski profesor u Splitu i Zadru. Godine 1909. odlazi u Hamburg gdje je isprva volonter, a zatim dramaturg (1910) hamburškog Deutsches Schauspielhaus, te od 1911. i suradnik Theater-Akademie. Godine 1912. napušta Hamburg da bi preuzeo mjesto redatelja i dramaturga u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. U to vrijeme radio je i kao ugovorni dramaturg i glavni redatelj novosadskoga kazališta. Po povratku u Zagreb (1920) bio je profesor na Glumačkoj školi u Zagrebu, a od 1927. godine ravnatelj je Drame Hrvatskog narodnog kazališta. Od 1929, kada je razriješen s mjesta ravnatelja zbog aluzija na aktualne političke prilike koje sadrži njegova drama Hrvatski Diogenes, pa do 1932. godine, kada je umirovljen, radio je kao gimnazijski profesor. 1945. Sud časti Društva književnika Hrvatske proglasio ga je “fašistom”, pa nakon Drugog svjetskog rata živi povučeno. Bio je suradnik brojnih časopisa (Novosti, Suvremenik, Večer i dr.), te urednik Kritike (1921-1922) i Savremenika (1923). Uredio je dva sveska antologije Hrvatska proza XX. stoljeća (1943). Za potrebe kazališnog repertoara prevodio je djela Goethea, Goldonija, Ibsena, Schillera, Pirandella, Wildea i dr.
Svoju prvu pjesmu, Nad spomenikom Viških junaka (Novi list, 1891), objavio je povodom 25. godišnjice Viške bitke. Dvije godine poslije objavio je zbirku pjesama Gretchen, a 1896. godine tiskao je zbirku Pjesme. Prve Begovićeve zbirke nije zapazila ni publika niti kritika, ali je svojom trećom zbirkom, Knjiga Boccadoro (1900), uspio osvojiti kritičare, kao i one pisce koji su u raspri mladih i starih stali na stranu mladih. Godine 1904. objavio je zbirku Život za cara, ciklus od 18 pacifistički intoniranih soneta nadahnutih Rusko-japanskim ratom. Povodom 400 godina hrvatskog pjesništva (1910) piše Hrvatsku pjesmu, da bi se ljubavno-erotskoj poeziji zastupljenoj u Knjizi Boccadoro, vratio poezijom iz zbirke Vrelo (1912).
Autor je formom izrazito inovativnog i prema riječima autora autobiografskog romana Dunja u kovčegu (1921), zatim polifonog, građanskim društvom zaokupljenog romana Giga Barićeva (1940), koji je isprva pod naslovom Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca izlazio kao roman-feljton dnevnog lista Novosti (1930-1931), te posmrtno objavljenog povijesnog romana Sablasti u dvorcu (1952).
Pisao je i kraća prozna djela u kojima nerijetko spaja realističku problematiku i fantastiku (Kvartet, 1936; Puste želje, 1942). Novele, kao i brojni Begovićevi eseji, feljtoni, prikazi te putopisi (Put u Italiju, 1942), isprva razasuti po časopisima, sakupljeni su i objavljeni u Kritici i prikazima (1943) i Umjetnikovim zapiscima (1943).
Prvo Begovićevo dramsko djelo, dramolet Pod ciganskim šatorom, nastaje 1894. godine. Dvije njegove rane drame, Marko Marulić, nastala u koautorstvu s Gajom Bulatom i Vinkom Lozovinom i Za tuđu sreću, izvedene u Splitu 1901, smatraju se izgubljenima. Tročina mitološka drama Myrrha (1902) govori o incestuoznoj vezi ciparskoga kralja Kinire i njegove kćeri Mire.
U zbirci Male komedije (1921) objavio je nekoliko artističkih jednočinki (Menuet, Venus Victrix, Slatka opasnost, Biskupova sinovica, Čičak, Pred ispitom zrelosti, Cvjetna cesta) koje su izvođene u prvom desetljeću dvadesetoga stoljeća. U tim duhovitim kratkim tekstovima naglasak je na efektnom zapletu, na fabuli, a sveprisutna erotika i ironija nagovještaj su kasnijih Begovićevih djela.
Modernističkim strujanjima hrvatskog kazališta priklonio se i povijesnom dramom s melodramatskim obilježjima Gospođa Walewska (1906), smještenom u Napoleonovo vrijeme, te rodnim zavičajem obilježenom realističkom dramom Stana Biučića (1909). Komedija Laka služba (1915) zbog militarističke propagande bila je povod napadima na Begovića u međuratnom razdoblju.
Drugo izuzetno plodno razdoblje Begovićevog dramskog stvaralaštva, kada nastaje veliki broj njegovih djela, otpočinje nakon njegova povratka u Zagreb 1920. i traje do tridesetih godina. Dramama Pustolov pred vratima (1926), podsviješću zaokupljenom i formom složenom dramom u devet slika, i Bez trećeg (1931), inačicom posljednjeg poglavlja romana Giga Barićeva, doživio je i izniman međunarodni uspjeh. U tom razdoblju Begović piše i druge svoje drame: Svadbeni let (1922), Božji čovjek (1924), dramatizaciju Šenoina Diogenesa naslovljenu Hrvatski Diogenes (1928), komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), libreto za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta (praizvedba opere 1935, objavljen 1936), te Čovjek je slabo stvorenje (1935), Dva prstena (1935) i I Lela će nositi kapelin! (1936). Posljednje Begovićevo dramsko djelo je Badnje veče Katice Degrelove (nastala 1938, objavljena 1981).
Venus Victrix, “jednostavna, čista i kompaktna jednočinka” (Senker), prva je izvedena Begovićeva drama (1905), koja oživljava svijet medičejske renesanse i njene umjetnosti, kroz konvencionalni ljubavni trokut, brak starijeg muškarca, pedanta, ljubitelja starina i umjetnosti, i mlade žene koja bježi sa mladim kondotijerom Alberigom. Sličnu temu ima i Biskupova sinovica, smještena u Francusku u 18. stoljeću, u vrijeme rokokoa.
Drama Božji čovjek preljub i seksualnost smješta u egzotičnu i mitsku dalmatinsku Zagoru. Mara, mlada žena probuđene seksualnosti koja žudi za idealnom ljubavi, “razapeta” je između vitalnog i fizički privlačnog hajduka Krstana i svog zaručnika, kasnije muža, svećenika Damjana, propovjednika duhovne ljubavi. Ljubavni zaplet kroz Damjanove propovijedi produbljuje se i postaje “parabola o životu, o borbi duše i tijela, o grijehu, kajanju i oprostu, o sublimaciji ‘senzualne erotike u duhovnu'” (Senker).
Eksperimentalna drama Pustolov pred vratima, ekspresionističko, avangardno uprizorenje “priviđenja”, oslanja se na Hauptmanna i Pirandella, a dijelom i na psihoanalizu. Radnju pokreće Smrt (Neznanac, odnosno devet drugih lica koja tumači isti glumac), koja Djevojčinu žudnju za životom želi pretvoriti u rezignaciju, gnušanje i žudnju za smrću. Uz groteskni odmak suprotstavljaju se ljubav i smrt, java i san, mašta i zbilja, da bi niz neuspjelih pokušaja “življenja” završio Ništavilom. Begović pri tom “život” kojega Djevojka ne dobiva predstavlja kroz masovnu kulturu “ludih dvadesetih”, irealne “postaje djevojčinog putovanja posuđene iz popularnih ljubavnih romana u nastavcima, larmoajantnih nijemih filmova, opereta, glazbenih revija, modnih časopisa, bulevarskog tiska, turističkih prospekata i drugih sredstava kreiranja i nadziranja ukusa gradskog stanovništva u prvom međuratnom desetljeću, u tom kratkom razdoblju intenzivnog opuštanja od ratnih tjeskoba, obnavljanja i slavljenja života kroz neobuzdanu zabavu i igru” (Senker).
Pustolov pred vratima kod nas ima ograničeni, a u inozemstvu veliki uspjeh, osobito u Italiji gdje je dva puta postavlja u to doba slavni redatelj Anton Giuglio Bragaglia.
Amerikanska jahta u splitskoj luci odmak je od groteske i avangarde, zaokret prema realizmu i konvencionalnosti, odnosno prema publici. Begović je imao namjeru napisati opširni društveni roman o Splitu, a ova comedie de meurs (komedija manira) jedini je rezultat te ambicije. O Splitu progovara vojnovićevski sentimentalno, ali i izrazito ironijski i duhovito. Za razliku od većine drugih Begovićevih drama, dva ženska lika bore se za jednog muškarca (“dolarska princeza” Phoebe, “građanska sentimentalka” Điđeta, “aristokrat-prosjak” Keko), uz uspjele sporedne komične likove konte Ruđe i konte Mome, piljarice Jako i lihvara don Vice. Teatarski vrlo vješto prezentiraju se tri moguća raspleta, od kojih je dakako samo jedan “realan”.
U drami Bez trećeg u prvom planu su dijalog i psihologija, odnos samo dva lika “izdvojena iz života” (Hećimović), Gige i Marka Barića. Bez trećeg se često povezuje s drugim činom Krležine drame U agoniji (odnos Laure i Križovca). Giga i Marko su suvremeni Odisej i Penelopa, međutim izvrnuti iz perspektive nestanka patrijarhalnih odnosa koji su potrebni da bi se ponovno uspostavio sklad. Nerazumijevanje i ljubomora dva razdvojena i po svemu suprotna lika rezultiraju nasiljem i ubojstvom.
Bez trećeg je najuspješniji Begovićev komad u inozemstvu, samo u Njemačkoj u periodu od četrdesetak godina izveden je više od 100 puta.
Begovićevo dramsko stvaralaštvo obilježeno je modernističkim postupcima među kojima se ističe žanrovski sinkretizam. Njegov stalni interes ostat će erotika i obrada ženskih likova. Sklon je eksperimentu, ekspresionističkoj i avangardnoj poetici međuratnog doba, prema stranim uzorima koje dobro poznaje i na koje se snažno oslanja, ali i podilaženju publici, zbog čega je kritika osporavala vrijednost njegovog djela, smatrajući ga, današnjim filmskokritičarskim žargonom rečeno, “zanatlijom” a ne izvornim umjetnikom. U središtu Begovićevog interesa je teatar, scena, a ne sami književni tekst.
Između dva rata gotovo sve drame praizvedene su mu u HNK u Zagrebu i mnogo puta izvođene u drugim kazališnim središtima Hrvatske i Jugoslavije. Izvođen je u Pragu, Brnu, Beču, Bergenu, Oslu, Sofiji, Budimpešti, Rimu, Hamburgu, Weimaru, Berlinu, Parizu, Philadelphiji, New Yorku, Južnoj Americi i drugdje, što ga čini najpoznatijim našim dramskim autorom u inozemstvu.
Izvori:
- Male komedije, Pozorišna biblioteka, Zagreb, 1921.
- Hrvatski Diogenes, naklada autora, Zagreb, 1928.
- Ero s onoga svijeta, naklada autora, Zagreb, 1936.
- Giga Barićeva, 3. izd., Zagreb, 1943. (3 sveska)
- Pjesme. Drame. Prikazi, prir. Branko Hećimović, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 74, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1964.
- Drame, prir. Boris Senker, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
- Pjesme i proza, prir. Boris Senker, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
