Mavro Vetranović (Vetranić) Čavčić potječe iz pučanske trgovačke obitelji. Svoje je svjetovno ime Nikola promijenio u Mavro nakon što je 1509. godine pristupio benediktincima. Školovao se u Dubrovniku, da bi obrazovanje nastavio u sjedištu benediktinskog reda, odnosno u Monte Cassinu (Italija). Po završetku školovanja (1515) vraća se u domovinu, gdje boravi u benediktinskom samostanu Sv. Marije na Mljetu. Samostan napušta nakon što je, zbog razmirica s dubrovačkim vlastima, a vezanih za reorganiziranje reda, protjeran iz Republike. Tako 1517. godine odlazi u Italiju, da bi se 1522. godine, nakon oprosta kazne, vratio. Uslijed novih razmirica odlazi na otočić Sv. Andrija, gdje od 1534. do 1542. godine živi kao pustinjak. Boravio je i u benediktinskim samostanima na Mljetu, Lokrumu i Višnjici vršeći brojne važnije svećeničke dužnosti. Prijateljevao je s pjesnicima iz Dubrovnika i Hvara (Hektorović), ne uskraćujući im svoju zaštitu: Vetranović je bio autor danas izgubljene pastorale slične Držićevoj Tireni, a kad su Držića napali zbog plagijata, branio ga je sam Vetranović (Pjesanca Marinu Držiću u pomoć).
Vetranovićevo stvaralaštvo može se podijeliti u dva razdoblja. Tako bi prvo razdoblje obuhvaćalo njegovu mladenačku ljubavnu liriku, od kojih se oprašta u Pjesanci od pošiljce, te mitološke igre Orfeo i Istorija od Dijane, tekst koji se, prikazujući zarobljenu djevojku, uklapa u “kompleks hrvatskih dramskih robinja” (S. P. Novak). Temu robinje ima i fragment Pastirski prizor.
Orfeo je, uz Radmila i Ljubmira Džore Držića “zametak hrvatske pastorale” (Batušić), ali na žalost sačuvan je samo središnji dio drame, zbivanja pred vratima pakla i u paklu. Ta mitološka tema poznata je u cijelom srednjem vijeku, zbog sličnosti Orfeja i Krista iskupitelja, a osobito u renesansi je mnogo puta obrađivana: Fabula de Orfeo (1471) talijanskog humanista Poliziana prva je sačuvana talijanska svjetovna drama. Vetranović je, po Kolendiću, možda i poznavao Polizianov tekst. Vetranović se nadovezuje na srednjovjekovni pogled na lik Orfeja, ali prilagođava ga kako bi stvorio prostor za njegovu “kristolikost”: Orfej ne ulazi u pakao, a okreće se Euridika, koja je tako krivac za svoj ostanak u paklu. Orfej ostaje bezgrešan.
Pretpostavlja se da drugo razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva, obilježeno religioznošću i refleksivnošću, nastupa nakon kuge koja je 1526-1527. harala Dubrovnikom. U tom kasnijem razdoblju Vetranović stvara isključivo dramska djela religioznog karaktera: crkvena prikazanja Prikazan’je od muke Isukrstove, Suzana čista, Prikazan’je po načinu od komedije kako braća prodaše Josefa, te Prikazan’je od poroda Jezusova, najstarije hrvatsko dramsko djelo za koje postoji potvrda o izvođenju (izvedeno o Božiću 1537. u crkvi Male braće).
Vrhuncem Vetranovićeva dramskog stvaralaštva smatra se drama Posvetilište Abrahamovo (izvedena “prid Dvorom” 1546). Preuzimajući biblijske, kao i antičko-pastoralne teme, nerijetko ih združujući, Vetranović u svojim prikazanjima isprepliće pučku srednjovjekovnu i renesansnu dramatiku. Upravo Posvetilište Abramovo, sačuvano u 5 verzija različite dužine (mi donosimo najdužu verziju), ima primjetne karakteristike pastorale. Tema Abrahamove žrtve u to se doba obrađuje u mnogim europskim književnostima. Specifičnost Vetranovićeve dramatizacije je usredotočenost na lik Sare. Druga je važna karakteristika Posvetilišta i svih drugih Vetranovićevih drama prvi “znatan prodor svakodnevlja u hrvatski teatar” (S. P. Novak), ovdje najočitiji u dijalogu Sare i Abrama, likovima sluškinja, pastira itd. Vetranović je u tom pogledu najava Nalješkovićevih komedija.
Nakon spomenutih mladenačkih pjesama Vetranovićeva piše uglavnom nabožno-refleksivnu liriku, često zaokupljenu odnosom života i smrti. Iznimke su pjesme nastale prema antičkim izvorima (Pjesanca Apolonu, Pjesanca muzam), prigodničarske pjesme (Pjesnica Latinom, Tužba grada Budima), pjesme o pjesništvu i pjesnicima (Pjesanca u pomoć poetama, Moja plavca), kao i Vetranovićeve satirične pjesme (Pjesanca gospodi krstjanskoj).
Spomenutim djelima najplodnijeg hrvatskog pjesnika 16. stoljeća, pridružuje se i nedovršeni alegorijsko-autobiografski spjev Piligrin, te poema Remeta kojom je Vetranović opjevao pustinjački život na Sv. Andriji. Stih Vetranovićeve lirike je dvostrukorimovani dvanaesterac, dok su pastoralne maskerate (Pastiri, Dvije robinjice i dr.) pisane pučki intoniranim osmercima.
Tekst prema:
- Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, skupili Dr. V. Jagić i Dr. I. A. Kaznačić, Dio I i II, Stari pisci hrvatski knj. 3 i 4, JAZU, Zagreb, 1871.
- Mavro Vetranović: Orfeo, prir. Petar Kolendić, Nastavni vjesnik, Zagreb, XVII. (1909), str. 83-99.
- Mavro Vetranović-Čavčić: Tri doslije nepoznate pjesme, za štampu priredio Petar M. Kolendić, Dubrovnik, 1905.
- Dvadeset pjesama Mavra Vetranića, prir. Petar M. Kolendić, Građa za povijest književnosti hrvatske 1912., Zagreb.
