Jedan od najvećih hrvatskih renesansnih pisaca, Ninjanin Petar Zoranić autor je po mnogo čemu jedinstvenog djela Planine, prvog hrvatskog romana.
Podaci o Zoranićevim precima djelomično su dostupni – iako ne nužno i vjerodostojni – iz Planina. Rođen je u plemićkoj obitelji. Napustivši posjed Tetačić u Lici, Zoranićev pradjed doselio je u grad Ljubu nedaleko Nina, njegov djed preselio je iz Ljube u Nin, da bi se pjesnikov otac Petrica Zoranić, bježeći pred nadolazećim Turcima i zbog malarije koja je zavladala u Ninu, preselio u Zadar. Zoranićeva majka Elizabeta je iz plemićkog roda Medulla, iz kojeg potječe i glasoviti slikar Andrija Medulić (između 1510. i 1515. – 1563.).
O životu samog Zoranića malo je poznato. Autor je Planine posvetio ninskom kanoniku Mateju Matijeviću, svome učitelju, i posvetu datirao 20. rujna 1536. godine. Kako u djelu navodi da mu je tada 28 godina, zaključuje se da je rođen 1508. godine. S obzirom da je iz djela vidljivo i autorovo svestrano obrazovanje, odnosno njegova upućenost u antičku i srednjovjekovnu baštinu, kao i u djela renesansnih pisaca, može se pretpostaviti da je školovanje započeo u Zadru, nastavivši ga najvjerojatnije u Italiji (Padova?). Bio je pravnik, odnosno notar i ispitivač sudskih spisa u Zadru. Nakon 1543. godine i zadnjeg arhivskog zapisa koji ga spominje, nema nikakvih podataka o Zoraniću, pa se pretpostavlja da je možda stradao u turskim osvajanjima. Prema datumu posvete zaključuje se da je umro prije tiskanja Planina, odnosno prije 1569. godine, jer bi u protivnom posvetu bio drugačije datirao i promijenio budući da je Matijević tada već bio mrtav.
Poznavanje Biblije, Vergilija, Ovidija, Cicerona, Teokrita, Dantea, Petrarke, Boccaccia, Sannazara i Marulića, kao i pjesnikova darovitost vođena rodoljubnim motivima, omogućili su Zoraniću stvaranje Planina, alegorijskog djela pastoralne i putopisne tematike koje se u povijesti hrvatske književnosti obično označava kao prvi hrvatski roman.
U XX. poglavlju Planina, Perivoj od Slave, Zoranić navodi Ljubavni lov i Vilenicu kao svoja ranija djela (»prve naše sloge«), koja se danas smatraju izgubljenima. Planine se dugo smatralo za jedino sačuvano Zoranićevo djelo, dok 1970-tih u Londonu nije pronađena jedna nepotpisana ekloga u stihu, koja mu se također pripisuje.
Zoranić piše zadarskom čakavicom, narodnim i živim »jazikom hrvackim«, te jako zamjera drugim našim piscima koji pišu latinski. Očito je da je u njegovo doba i u Zadru, kao i u drugim dalmatinskim središtima, postojao krug renesansnih pisaca koji su njegovali hrvatski jezik, nastavljajući se na dugu glagoljašku tradiciju (Brne Karnarutić, Šime Budinić, Juraj Baraković i drugi).
