Ivo Vojnović je najistaknutiji hrvatski dramatičar moderne, često nazivan i “posljednjim velikim dubrovačkim piscem”.
Nedugo nakon Vojnovićeva rođenja obitelj mu se iz Dubrovnika seli u Split, gdje je završio osnovnu školu i sedam razreda gimnazije, dok je u Zagrebu, kamo su se Vojnovići preselili nakon što je njegov otac, odvjetnik, znanstvenik, političar i borac za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom Kosta Vojnović, postao sveučilišni profesor na netom otvorenom zagrebačkom sveučilištu, maturirao i 1879. godine diplomirao pravo. Po završetku studija službovao je kao sudski činovnik u Zagrebu, Bjelovaru, Zadru, Dubrovniku, bio je kotarski predstojnik u Supetru. Godine 1907. otpušten je bez prava na mirovinu zbog financijske afere. Iste godine imenovan je dramaturgom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, te uređuje prvi hrvatski kazališni časopis Hrvatska pozornica. Od 1911. godine “konte Ivo” je profesionalni književnik. Za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914) optužen je i osuđen za jugoslavenski nacionalizam, ali većinu kazne provodi u bolnici u Zagrebu. Od tada strada Vojnovićev vid, koji će se do kraja života pogoršati gotovo do slijepila. Nakon rata odlazi u Francusku (Nica) gdje će ostati do 1922. godine. Tada se vraća u Dubrovnik, da bi pred kraj života otišao u Beograd na liječenje, gdje je i umro. Pokopan je na groblju sv. Mihajla u Dubrovniku koje je opjevao.
Prvo svoje književno djelo, pripovijest Geranium, Vojnović objavljuje 1880. godine u Viencu kojega je tada uređivao Šenoa. Godine 1884. objavio je zbirku pripovijedaka Perom i olovkom, a 1886. godine pripovijest ili kraći roman Ksanta, koju Vojnović prerađuje i pod novim naslovom Stari grijesi ponovno objavljuje 1919. godine. Riječ je o proznim djelima koja svojim oslanjanjem na psihološke i simboličke sastavnice predstavljaju Vojnovića kao prethodnika moderne.
Iako je njegov lirski opus nevelik, Vojnović je autor jednog od značajnijih pjesničkih ciklusa hrvatske književnosti Lapadski soneti (1891-1901), lirike strogo zatvorene forme, koja je zaokupljena dubrovačkim motivima intoniranim melankoličnim ugođajem.
Od 1889. godine, kada je objavio Psyche, djelo blisko žanru salonske komedije francuske škole, za koju je dobio nagradu Matice hrvatske, Vojnović se u književnosti uglavnom javlja kao dramski pisac. Zbog tog se komada Vojnović često navodi kao utemeljitelj “salonske dramaturgije” hrvatske moderne, čiji je vrhunac kasnije Krležina Leda.
Prigodnica Gundulićev san (1893) nastaje povodom postavljanja Rendićevog spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku.
U dramama Ekvinocijo (1895), Dubrovačka trilogija (Allons enfants!, Suton, Na taraci) (1903), Maškarate ispod kuplja (1922) i Prolog nenapisane drame (1929) na pozornicu dovodi dubrovački život, odnosno, prikaz onih života koji u sadašnjosti postupno nestaju. Isprepletenost simbolizma i naturalizma, dubrovački govor, naglašena simbolika ambijenta u kojem se odvija zbivanje, te izostanak patetike i deklamatorstva samo su neke od značajki Vojnovićevih drama koje su svojom pojavom na repertoaru, zasićenom domaćim i uvoznim komedijama i historijama, obogatile i u novom smjeru uputile hrvatsku dramsku produkciju.
Ekvinocijo, koji se donekle oslanja na pripovijetku Tužna Jele Mate Vodopića, dobiva prvu nagradu na natječaju upriličenom u povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. godine. Vojnović tom dramom znatno odstupa od devetnaestostoljetnog repertoara, te nagoviješta dramu hrvatske moderne, premda se ne okreće sasvim radikalno od tradicije i žanra društvene drame. Ekvinocijo sadrži i verističke i simbolističke elemente (ekvinocij, oluja). Smješten je u pučku sredinu, među dubrovački gruški puk i njegov govor, čime se dubrovački dijalekt vraća na scenu hrvatskog kazališta. Dramska situacija Ekvinocija je poznata, često obrađivana u književnosti, pa i u starijoj dubrovačkoj komediografiji: mladom zaljubljenom paru (Anica, Ivo) kao smetnja javlja se djevojčin otac (kapetan Frano) i stariji i bogati ženik, povratnik iz Amerike Niko, uz paralelnu radnju odnosa središnjeg lika majke Jele s Nikom, vanbračnim Ivinim ocem. Kroz izvanrednu karakterizaciju likova, kako glavnih tako i sporednih koji, kao i u kasnijim djelima, često imaju svoje realne predloške u stvarnom Dubrovniku (Vlaho Slijepi, Mare postjerica itd.), Vojnović među prvima progovara o siromaštvu puka i poremećaju vrijednosti zbog emigracije u Ameriku i bogatstva koje od tamo pristiže. U načinu prikaza dubrovačkih težaka, ribara i pomoraca Vojnović se najviše ugleda na naturalističko i verističko kazalište svoga doba (Hauptmann, Verga), ali se donekle oslanja i na dugu dubrovačku dramsku tradiciju.
Vojnovićevo remek-djelo Dubrovačka trilogija prati pad Dubrovnika i nestanak dubrovačke vlastele kroz razdoblje od gotovo sto godina: Allons enfants! smješten je u vrijeme dolaska Francuza u Dubrovnik 27. svibnja 1806, Suton, smješten u 1832. godinu, govori o neslobodi i okretanju prošlosti, a Na taraci, smješten u suvremenu 1900. godinu, o prodoru novog vremena i novih ljudi. Trilogiju uokviruju dva soneta iz ciklusa Lapadski soneti, Prelude i Na Mihajlu. Oslanjajući se na tradiciju devetnaestostoljetne povijesne drame, Trilogija u svoje vrijeme znači potvrdu modernističke poetike i ideja “mladih”: Vojnović je pokazao da “i nacionalna povijest može biti ‘građa’ za modernu dramu, i to bez ikakve trivijalizacije ili ironizacije središnje teme” (Senker). To nije tradicionalna povijesna drama, nego “drama povijesti”, u kojoj je protagonist zapravo Grad, čiji je izlazak iz mitskog i otvaranje vanjskom svijetu i povijesti zapravo uzrok propadanja i tragedije. Razvlašteni i osiromašeni gospari i mitologija Grada i Slobode stvar su prošlosti, mijenjaju ih pojave novog vremena, skorojevići i bogati turisti. Vlastela je prisiljena birati između prihvaćanja povijesti i gubitka identiteta s jedne strane, i očuvanja mita i identiteta pod cijenu izolacije i nestanka s druge strane. U oba slučaja mitsko gosparstvo “dospijeva”, nestaje s povijesne scene: “A sad!… homo spat” završne su riječi gospara Lukše u Na taraci. Godine 1900. objavljen je i izveden središnji dio trilogije, Suton. Cijela trilogija je 1903. praizvedena pod naslovom Suton, dok je središnji dio trilogije nosio naslov Sjene.
Drama Maškarate ispod kuplja Vojnovićev je povratak tematici rodnog grada, svojevrstan nastavak ili epilog Trilogije koji opet govori o propadanju vlastele i utopijskoj mitskoj Slobodi, ovaj put kroz nesretnu sudbinu njihove posluge koja također postaje tragičnom žrtvom nestanka tradicija. Drama, smještena u sredinu 19. stoljeća, izrazito je lirska i bogata simbolima, lišena dramskih sukoba, i nostalgično priziva nekadašnju slavu i blještavilo, gosparskim ritualima i starim stvarima koje su svjedoci prošlosti. Praznini svakodnevice gospara i umiranju u gosparskom “palacu” suprotstavljena je životnost ulice, Placa, na kojima upravo traje pokladno ludovanje, a kojoj je stara vlastela postala predmetom poruge.
U Prologu nenapisane drame Vojnović na tada moderan pirandelovski način relativizira istinu i razotkriva dramski postupak i mehanizme teatra. Vojnović je autor i tročinske drame Gospođa sa suncokretom (1912), tematski donekle slične njegovom dramskom prvencu, složene i bizarne simbolističke “misterije” Imperatrix (1918), koja nikad nije izvedena, te drama Smrt majke Jugovića (1907) i Lazarevo vaskrsenje (1913), nastalih na tragu oduševljenja jugoslavenskom idejom i usmenom književnošću, koje su među suvremenicima imale izuzetan uspjeh, ali im je ubrzo osporena vrijednost.
Vojnovićeve drame imale su i uspješnu međunarodnu recepciju, izvođene su na brojnim europskim pozornicama i prevedene na češki, slovački, poljski, francuski, talijanski, engleski, mađarski, ruski, danski i kineski.
Tekst prema:
- Lapadski soneti – Ivo Vojnović: Akordi, Nakladni zavod “Jug”, Zagreb, 1917.
- Gundulićev san – Ivo Vojnović: Akordi, Nakladni zavod “Jug”, Zagreb, 1917.
- Ekvinocijo – Ivo Vojnović: Ekvinocijo, drama u četiri čina, treće definitivno izdanje, “Dubrovačka biblioteka”, izdanje Knjižare J. Tošovića, Dubrovnik, 1922.
- Dubrovačka trilogija i Maškerata ispod kuplja – Ivo Vojnović: Pjesme, pripovijetke, drame, prir. Marijan Matković, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 55, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1964.
- Prolog nenapisane drame – Ivo Vojnović: Prolog nenapisane drame, Beograd, 1929.
- Izabrane pripovijesti – Ivo Vojnović: Izabrana djela I., Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.
