Luigi
Pirandello

Talijanski književnik Luigi Pirandello, pjesnik i dramski pisac, 1934. godine nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost za „hrabrost i briljantno reformiranje drame i kazališta“. Svoj teatar naziva ‘teatrom ogledala’, jer u njemu prikazuje život kakav on jest, ogoljen, bez maske licemjerja i društvenih konvencija, tako da se gledatelj u njima može ogledati kao u ogledalu, što bi ga trebalo potaknuti na to da postane bolji čovjek.

Luigi Pirandello jedan je od najvećih dramatičara  20. stoljeća, a možda i uopće. Osim četrdesetak kazališnih djela, od kojih su pojedina na silicijanskom dijalektu, napisao je i nekoliko romana, stotine kratkih priča, dva eseja te nekoliko zbirki poezije.

Njegovo dramsko stvaralaštvo načelno možemo podijeliti u četiri faze:

Pirandello se u svojim djelima bavi prikazom odnosa između umjetnosti – iluzije i stvarnosti, time kako ljudi iste stvari vide na  vrlo različite načine, kako su riječi nepouzdane i kako je stvarnost istovremeno i istinita i lažna. Središne teme njegovog dramskog istraživanja su problem identiteta i dvosmislenost istine i stvarnosti, te ga možemo donekle usporediti s istraživačkim duhom Henrika Ibsena i Augusta Strindberga, a njegove tragične farse možemo smatrati pretečama teatra apsurda.

Pirandellov utjecaj možemo pronaći u djelima brojnih velikih europskih i američkih pisaca poput Jeana Anouilha, Jean-Paul Sartrea, Samuela Becketta, Eugènea Ionesca, Jeana Geneta, Jorge Luis Borgesa i mnogih drugih. Nekoliko je njegovih djela adaptirano i za filmsko platno: spomenimo recimo holivudsku ekranizaciju drame Kakvu me ti želiš (1932) s Gretom Garbo u glavnoj ulozi i Kaos (1984) braće Paola i Vittorija Tavianija, koja se temelji na autorove četiri sicilijanske priče. On sam bio je strastveni ljubitelj filmske umjetnosti.

Krenimo ispočetka: rođen je 1867. godine u mjestašcu Caos (!) na Siciliji, u obitelji imućnog industrijalca. „Ja sam dijete kaosa, i to ne samo alegorički“, govorio je u svojim autobiografskim skicama. Njegov otac, Stefano Ricci-Gramito, borio se s Garibaldijem i posjedovao je izdašan i lukrativan rudnik sumpora. Djetinjstvo je proveo u današnjem Agrigentu (grad se tada, po sicilijanski, zvao Girgenti) i Palermu, okružen poslugom i obožavanjem svoje majke. Od mladih dana je pokazivao literarni talent, ali prvo je studirao pravo. Otac je sinu želio prepustiti svoje poslovno carstvo, no od toga – ništa. Mladi Luigi 1887. godine upisuje sveučilište u Rimu, s kojeg je udaljen jer se sukobio s jednim profesorom. Tada se prebacuje na sveučilište u Bonnu, gdje godine 1891. brani doktorsku disertaciju iz romanske filologije s temom dijalekta njegovog rodnog kraja, te upoznaje njemačke pisce i kulturu.

Nakon prekida veze sa svojom rođakinjom Linucciom, koju njegov otac baš nije odobravao, Pirandello započinje svoju plodnu karijeru pisca. Nastanio se u Rimu, živeći prvo vrijeme od mjesečne rente koju mu je slao otac i krećući se u umjetničkim i književnim krugovima. Godine 1898. postaje profesor talijanske književnosti na ženskoj Pedagoškoj akademiji i tamo ostaje zaposlen sljedeće 24 godine.

Pisao je romane i kratke priče, nekih trideset (!) godina relativno nepoznat i u rodnoj Italiji, prije no što je počeo pisati za kazalište i stvarati dramska djela koje su ga proslavila i učinila poznatim širom svijeta. Neki kažu da je jednostavno bio ispred svoga vremena.

Njegov je najpoznatiji roman vjerojatno Pokojni Mattia Pascal (Il Fu Mattia Pascal, 1904). Antiheroja, Mattiju Pascala, pogrešno proglase mrtvim. On odluči iskoristiti priliku koja mu je pružena da bi pobjegao od svoje obitelji i započeo novi život pod novim identitetom no, stvari nisu tako jednostavne…

Tragičnost i ogoljelost od svih iluzija koji tako eklatantno prevladavaju u njegovom djelu možemo povezati s njegovim osobnim životnim iskustvom. Kao dvadesetsedmogodišnjak, 1894. godine stupio je u brak s Antoniettom Portulano. Brak je bio ugovoren od strane njegovih roditelja, kako je tada bio običaj, i povezao ga je s kćerkom očevog imućnog poslovnog partnera. Majka mlade žene umrla je tijekom poroda zahvaljujući svom mužu, čija je bolesna ljubomora zapriječila liječniku da prisustvuje porodu. Bez obzira na činjenicu što je brak bio ugovoren, dogodili su se ljubav i strast i par je živio relativno skladno do nekoliko godina nakon rođenja njihovog trećeg djeteta, točnije do 1904. godine, kada je obitelj Pirandello izgubila rudnik sumpora koji se urušio zahvaljujući poplavi, te se s njim urušilo i obiteljsko bogatstvo. Antonietta je tada doživjela slom živaca i postala iznimno neuravnotežena, ljubomorno paranoična, zapravo bezumna i nasilna u tolikoj mjeri da je zapravo već tada trebala biti hospitalizirana u primjerenu instituciju. No Pirandello je to odgađao sedamnaest godina, tijekom kojih je ona terorizirala kako njega tako i njihovo troje djece. Kći je bila toliko potresena majčinim stanjem da je pokušala samoubojstvo, koje nije uspjelo zahvaljujući tome što stari pištolj nije opalio. Tijekom Prvog svjetskog rata sin mu je bio uhvaćen i zatočen kao ratni zarobljenik, što mu je trajno narušilo zdravlje.

Antoniettina bolest i sva ta tragična događanja imala su duboki utjecaj na Pirandellovo stvaranje, tako da se on često bavio temama ludila, iluzornosti i izolacije. Tek nakon 1919. godine, s financijskim uspjehom svojih drama, bio je u mogućnosti Antoniettu smjestiti u privatni sanatorij, jer joj se stanje nije popravljalo, baš naprotiv.

Najsporniji trenutak u Pirandellovom životu bila je potpora fašističkom pokretu i učlanjenje u Mussolinijevu Talijansku fašističku stranku 1923. godine, kada je dobio i Mussolinijevu podršku za osnivanje vlastitog kazališta (Teatro d’Arte di Roma), koje je ipak 1928. godine ugašeno zbog financijskih poteškoća.

Umro je u Rimu 1936. godine od upale pluća.

Sa svojim kazališnim djelima Pirandello je požnjeo slavu koja je izmakla njegovim ostalim literarnim naporima. Nakon 1915. godine većinu je svog napora usmjerio na dramsko stvaralaštvo, pa je tako u periodu od 1915. do 1921. godine napisao ni više ni manje nego 16 dramskih djela. Sve svoje drame je kasnije sakupio u jednoj zbirci pod nazivom „Gole maske“.

Svoju daleko najpoznatiju dramu, dramu koja ga je istinski proslavila, kako u Italiji tako i u inozemstvu, napisao je zajedno s drugim remek djelom, Henrikom IV,u samo pet tjedana. To je drama koju ovdje donosimo u novom prijevodu: Šest lica u potrazi za autorom (Sei personaggi in cerca d’autore, 1921). No nije to samo ‘domišljata’ drama, to je dramsko uobličenje umjetničkog procesa kreacije, stvaranja, te filozofske problematike koju ono sa sobom donosi. U Šest lica Pirandello odbacuje dotadašnji formalni ustroj dramskog djela, podjelu na činove i prizore, uklanja funkciju zastora, a time relativizira i granicu između glumčeve fikcije i gledateljeve zbilje, nevjerojatno spretno rastače teatarske konvencije. Primjerice, neki likovi na pozornicu dolaze ulazeći na vrata u dnu gledališta, baš kao i gledatelji, što je u dotadašnjoj praksi bilo nezamislivo.

U Hrvatskoj je Milan Begović djelo prvi preveo, a legendarni Branko Gavella uprizorio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1924. godine (tri godine nakon praizvedbe!). I nakon toga Pirandello se izvodio i izvodi se relativno često i rado, a danas je aktualan više nego ikad.

Neke od poznatijih Pirandellovih drama, osim spomenute Šest lica u potrazi za autoromsu:

Helga Juretić