Miroslav
Krleža

Miroslav Krleža, književnik i enciklopedist, po mnogima je najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.

Rođen u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara Miroslava i domaćice Ivke rođ. Drožar. U Zagrebu polazi osnovnu školu i četiri razreda gimnazije. Školovanje nastavlja 1908. u kadetskoj školi u Pečuhu, gdje kao jedan od najboljih pitomaca zaslužuje carsku stipendiju za budimpeštansku vojnu akademiju Ludoviceum. Godine 1913. napušta Ludoviceum i preko Pariza i Soluna bježi u Srbiju, želeći se kao dragovoljac pridružiti srpskoj vojsci u Balkanskim ratovima. Međutim, srpske ga vlasti sumnjiče da je špijun i protjeruju, pa se vraća u Zemun, gdje je uhićen kao dezerter, te nakon istrage otpušten iz vojske i isključen je iz svih časničkih škola u Monarhiji. Godine 1913. vraća se u Zagreb.

Intenzivnu književnu djelatnost započinje 1914., kada mu u Književnim novostima Milana Marjanovića izlaze drame Legenda i Maskerata. Istodobno, do mobilizacije u pričuvnu časničku školu 1915., radi kao novinar. Nakon galicijskoga vojnog iskustva 1916. godine, nastavlja književnu i novinarsku karijeru, angažira se na strani socijaldemokratskoga i komunističkog pokreta, napada velikosrpsku ideologiju i karađorđevićevsku monarhiju, polemizira o hrvatskoj kulturi i književnosti. Godine 1919. ženi se glumicom Leposavom (Belom) Kangrga. U međuratnom razdoblju pokreće nekoliko časopisa: 1919. s Augustom Cesarcem polumjesečnik Plamen, 1923. Književnu republiku, 1934. s Milanom Bogdanovićem Danas i 1939. Pečat, u kojemu polemizira s dogmatskim predstavnicima lijeve književnosti, nastavljajući sukob započet Predgovorom Podravskim motivima Krste Hegedušića 1933. godine. Krležino polemičko zagovaranje slobode stvaranja, njegova pozicija »na mrtvoj straži pameti ljudske« podudarna je s ključnim poetičkim načelima prvaka modernističke književnosti (primjerice: »non serviam« Jamesa Joycea) i eksplicitna obrana autonomije književnoga polja.

Nakon uspostave NDH njegove su knjige zabranjene, ime mu se javno ne spominje, a na životu ostaje zahvaljujući utjecajnim prijateljima. Kapitulacija Italije označava promjenu u odnosu ustaškoga režima prema Krleži. Pavelić mu nudi aktiviranje u javnom životu, ali Krleža to odbija, kao što otklanja pozive za pristupanje partizanskome pokretu, plašeći se osvete svojih protivnika u sukobu na ljevici. Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata uređuje časopis Republika, postaje članom, a zatim i potpredsjednikom JAZU (HAZU), prijateljuje s liderima komunističkoga pokreta, posebice s Josipom Brozom Titom, ravna novoutemeljenim Leksikografskim zavodom i u njemu, pripremajući enciklopedijska izdanja, okuplja nekolicinu hrvatskih intelektualaca (Mate Ujević, Kruno Krstić, Mirko Šeper i dr.) kojima komunistička vlast nije sklona. Krajem 1952. godine na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani drži govor koji će označiti slom dominacije socrealizma i dogmatizma u umjetnosti. Šezdesetih godina postaje središnjom institucijom kulturnoga i književnog života, pokreće časopis Forum i, osjećajući velikosrpski pritisak, okuplja oko sebe niz nacionalno orijentiranih intelektualaca, pripadnika vojne i političke elite. Nakon potpisa na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika podnosi ostavku na članstvo u CK SKH i uglavnom se povlači iz javnoga života. Za vrijeme hrvatskoga proljeća drži se rezervirano, iako se nakon njegova sloma zalaže za progonjene intelektualce.

Komunist po uvjerenju, koji je Lenjinov projekt smatrao rješenjem društvenih problema, prošao je sve procese političke i kulturne dinamike 20. stoljeća, ulazio u sukobe zagovarajući slobodu stvaranja, izgradivši u jugoslavenskom socijalizmu neke od ključnih institucija kulturnog života.

Krležino je književno djelo primjeran modernistički projekt u lirici, drami i pripovjednoj prozi. Napisao je i nekoliko knjiga eseja, polemika (Moj obračun s njima), putopisa (Izlet u Rusiju), dnevnika i autobiografske proze (Djetinjstvo 1902-03). Uza svu složenost i raznovrsnost, obilježeno je neprekinutim autorovim intervencijama u tekst, odnosno različitim varijantama pojedinih tekstova – od njihova prvog objavljivanja preko različitih izdanja do zaključne verzije – iza kojih se nalaze pomaci u poetičkim i ideološkim koncepcijama.

Do 1930-ih objavio je nekoliko zbirki pjesama (Pan, Tri simfonije, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Lirika), a vrhuncem njegova opusa i modernoga hrvatskog dijalektalnog izraza smatraju se Balade Petrice Kerempuha (1936.).

Krležin dramski opus premašuje petnaest jednočinki i drama, napisanih i dorađenih između 1913/14. i 1970. Najčešće se dijeli u četiri razdoblja: mladenačko (Legenda, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma), s jakim utjecajima secesije, simbolizma i ekspresionizma, obuhvaćeno je u knjizi Legende (1933.); prijelazno, od ekspresionizma prema realizmu, odnosno s mita na društveni i politički život (U logoru, Vučjak, Golgota); glembajevski (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), koji predstavlja inačicu psihološkoga i društvenokritičkogrealizma; razdoblje sinteze ili povratka na mladenačku dramaturgiju (Aretej, Put u raj).

Krležina novelistika razvrstava se obično u tri tematske skupine koje odgovaraju trima knjigama. Prvu tvore novele o hrvatskim domobranima u godinama prvoga svjetskog rata. Nastaju ranih dvadesetih i čine homogenu cjelinu koja je, preko različitih izdanja istoga naslova, u potpunosti oblikovana knjigom Hrvatski bog Mars (1946.). Drugu, ponešto raznorodniju tematsku skupinu predstavljaju novele okupljene ponajviše oko motiva smrti i života intelektualaca u hrvatskim prilikama prve četvrtine ovoga stoljeća. Nastajale su od 1919. do 1937. godine. Najprije su u velikom dijelu ušle u zabranjenu knjigu Hiljadu i jedna smrt (1933.), dok je ciklus u cijelosti obuhvaćen tek knjigom Novele (1948.). U treću skupinu ulaze novelistički fragmenti o Glembajevima, koji na svojevrstan način upotpunjuju dramski svijet i obiteljsku povijest. Nastaju u drugoj polovici dvadesetih godina i nakon nekoliko necjelovitih izdanja, ciklus je, uz niz manjih preinaka i dopuna, upotpunjen u knjizi Glembajevi (1954.).

Napisao je i pet romana. Započeo je mladenačkim tekstom Tri kavaljera frajle Melanije (1922.), nastavio najznačajnijim hrvatskim modernim romanom Povratak Filipa Latinovicza (1932.), slijede Banket u Blitvi I (1938.) i II (1939.), te Na rubu pameti (1938.), a u poratnom razdoblju piše treći dio Banketa u Blitvi (1962.) i pet knjiga povijesno-obiteljskoga romana Zastave (1962-68.).

Uz niz zbornika, književnopovijesnih rasprava i knjiga, Krleži je posvećena i prva personalna enciklopedija u hrvatskoj kulturi. Leksikografski je zavod 1993. objavio prvu knjigu, a 1999. drugu i treću. Urednički tim koji je radio na Krležijani (Velimir Visković, Vlaho Bogišić) pokreće 2000. i novo izdanje Krležinih Sabranih djela.

Krajem 2001. kuća u kojoj je Krleža živio na Gvozdu 23 preuređena je u »Memorijal Miroslava i Bele Krleže« i otvorena za javnost, a u isto je vrijeme i njegova ostavština, nakon isteka autorove oporučne zabrane od dvadeset godina, podvrgnuta obradi i stručnoj ekspertizi.

Krležina djela prevedena su na brojne strane jezike: češki, poljski, mađarski, francuski, engleski, ruski, ukrajinski, bugarski, talijanski, portugalski, esperanto, švedski, danski, norveški jezik i druge, te uvrštena u brojne strane antologije. Osobitim se poduhvatom smatra prijevod »neprevodivog«, kajkavske pjesničke zbirke – Balade Petrice Kerempuha – na njemački jezik Borisa Perića iz 2016. godine.

Mnogobrojni su umjetnici prikazali Krležin lik – Babić, J. Miše, Dobrović, Trepše, Radauš, Vaništa. Poznate karikature s njegovim likom izradili su M. Uzorinac, P. Križanić i O. Reisinger. U bronci mu je figuru izradio Augustinčić, a Marija Ujević-Galetović autorica je javne skulpture, replike koje su postavljene u Zagrebu, Osijeku, Opatiji i Budimpešti.

dr. sc. Dean Duda

Krležine drame, izvedbe i adaptacije

Književnopovijesna znanost (Boris Senker) Krležine drame sagledava u pet generičkih i stilskih ciklusa. Ciklus artističkih dramoleta (Legenda, Maskerata, 1914.; U predvečerje 1919.; Adam i Eva, 1922.; Saloma, prva inačica napisana 1913-14., objavljena 1963.), ciklus utemeljen na ekspresionističkim scenskim vizijama (Hrvatska rapsodija, 1917.; Kraljevo, 1918.; Kristofor Kolumbo, 1918.; Michelangelo Buonarroti, 1919.), ciklus drama obilježenih sinkretizmom angažirane i estetičke dramaturgije (Galicija, 1922.; Golgota, 1922.; Vučjak, 1923.), zatim ciklus analitičko-realističkih drama (Gospoda Glembajevi, 1928.; U agoniji, 1928.; Leda, 1932.; U logoru, 1934.) te ciklus dramskih fantazija (Aretej, 1959.; Put u raj, 1970.).

Krležin opus prelazi broj autorskih naslova, jer je on svoja djela gotovo svakim novim objavljivanjem dopunjavao, dorađivao i mijenjao. Prerade su osobito česte u dramama. Krleža je dorađivao gotovo sve tekstove, a među važnijim promjenama su promjena naslova drame Cristoval Colon u Kristofor Kolumbo, te nadopuna teksta te drame za izvedbu 1955., zatim promjena kraja Vučjaka 30 godina nakon nastanka drame, prizor u Gospodi Glembajevima sa razgovorom gostiju, dodan za budimpeštansku izvedbu 1958., te znatna promjena drame U agoniji, dodatak trećeg čina 1958. godine. Dramu Galicija Krleža je znatno preradio 1934. i objavio pod naslovom U logoru, tako da tu dramu, premda je Krleža smatrao preradom Galicije, književni povjesničari uglavnom smatraju potpuno novim djelom. Godine 1955. i 1964. Krleža ponovno mijenja taj tekst, a 1977. objavljuje je u novoj varijanti teksta, ali pod »starim« naslovom, Galicija. Razlog izmjena poznavatelji Krležinog opusa uglavnom tumače njegovim osobnim nezadovoljstvom kako tekstovima, tako i njihovom recepcijom.

»Mnogo sam drama napisao do devet stotina i četrnaeste, o svećenicima, o grbavcima, o zrakoplovcima, i sve sam to uvijek iznova palio kao makulaturu« (M. Krleža u tzv. Osječkom predavanju 1928.). O tim ranim dramama danas ne znamo ništa. Drame iz prvog Krležinog ciklusa artističkih dramoleta oslanjaju se na tradiciju moderne, a Krleža skloniji artističkoj nego verističkoj struji. Karakteriziraju ih didaskalije koje nisu precizne upute, nego su opširni prikazi dojma, te patos u izrazu, primjetan u svim dramama ove faze. Gotovo kroz sve drame prve faze Krleža se bavi odnosom muškarca i žene, te Erosom i Tanatosom.

Drama Legenda interpretacija je posljednjih Isusovih dana prema Evanđelju. Isusovom idealizmu suprotstavlja se skepsa i cinizam Sjene, s kojom on vodi dijalog viseći na križu. Maskerata, »karnevalska ljubavna igra«, ironizacija je ljubavnog trokuta kroz likove poznate iz komedije dell’ arte i svjetske književnosti: Pierrot je pjesnik i sanjar, Don Quixote znanstvenik i cinik, a njima je suprotstavljena Pierretta (u kasnijoj verziji teksta Kolumbina) »diskurz žen(k)e«, »glas tijela«, »biološkog opstanka« (Senker). Sukob umjetnosti i idealizma s jedne strane, i znanosti i cinizma s druge strane primjetan je u gotovo svim kasnijim dramama, a po osnovnim crtama dramskog odnosa likova Maskerata »kao da naviješta Ledu« (Hećimović). Odnos muškarca i žene temeljni je odnos i drama U predvečerje, Adam i Eva i Saloma.

U svojoj drugoj fazi Krleža slijedi poetiku ekspresionizma, uvodeći elemente suvremene europske drame u hrvatsku književnost. Drame te faze dramaturški karakterizira simultanizam zbivanja, vizualna dinamika i prikaz kaotičnih zbivanja i gomile. Gomili je suprotstavljen genij ili sanjar, čiju izuzetnost ona ne prepoznaje. Tematski, te su drame »’globalne metafore’ suvremene hrvatske i evropske zbilje« (Senker). Granice između realnog i imaginarnog poništavaju se, pa su tako primjerice u drami Michelangelo Buonarroti uvodni i završni prizori java, a središnji dio san, ali papa i papina pratnja kasnije vide posljedice Michelangelovog sna. Ta drama, zajedno s Kristoforom Kolumbom i Kristom iz Legende, čini ciklus o gigantima, a Krleža je planirao napisati još i drame o Kantu i Goyi.

Djelo Hrvatska rapsodija nije jednostavno žanrovski odrediti, jer ima karakteristike i novele i drame – objavljena u zbirci novela Hrvatski bog Mars. Novija ga znanost određuje kao »lirsku prozu u dramskoj tehnici« (Senker), odnosno uglavnom uvrštava među drame. To je kolektivna ekspresionistička slika bez razrađenih pojedinačnih likova, a pomahnitali vlak koji vozi hrvatskom provincijom alegorijski je nagovještaj neizbježne revolucije. Kraljevo, po brojnim mišljenjima najuspjeliji Krležin rani dramski tekst, također se znatno oslanja na ekspresionizam. Nadilazeći okvire nacionalne književnosti, po mnogim svojim značajkama predstavlja vrlo smjelu inovaciju u europskoj književnosti, najavljujući kasniji avangardni teatar. Kraljevo je »prvi primjer razrađenoga scenskog simultanizma« i »prvi primjer ekstatičkog, mahnitog teatra u Evropi uopće« (Žmegač). Pojedinačne sudbine likova razabiru se samo povremeno, te premda drama sadrži i brojne naturalističke pojedinosti, prikaz kolektivnog u prvom je planu. Iz gomile su izdvojeni likovi Janeza, Anke, Herkulesa i Štijefa, poznati, »klišeizirani« likovi koji stoje u istim takvim odnosima, ali s izrazitim grotesknim odmakom; tako se »ljubavna melodrama izvrće u grotesknu farsu« (Senker), a bolesno je društvo, sa reprezentantima svih tipova i slojeva, metaforički prikazano kao sajam, odnosno divlja, animalna orgija. Krleža se pri tom na ekspresionistički način koristi »filmskom tehnikom nizanja sekvenci uglavnom paralelnih zbivanja« (Senker), uz »sintezu jezičnih, zvukovnih, optičkih i plesnih elemenata« (Žmegač). I drama Kristofor Kolumbo metafora je revolucije, prikazane kao plovidba svih društvenih staleža prema Novom i Nepoznatom. Kroz lik Admirala problematizira se žrtvovanje izuzetnog pojedinca za gomilu koju on prezire, da bi se na kraju Admiralova žrtva poistovjetila s Kristovom. Michelangelo Buonarroti usredotočen je na problem umjetničkog stvaranja i demonskoga u umjetnosti, slobode i povinjavanja autoritetima i vlasti, te na problem božje egzistencije.

Epske i scenski ekletičke drame Galicija, Golgota i Vučjak snažnije se oslanjaju na verizam i naturalizam, zadržavajući pritom elemente ekspresionističke poetike (uprizorenje snova i halucinacija). Sve tri drame srodne su i tematski (propast Austrougarske) i ideološki. Likovi su »modeli suvremenog društva« (Senker), a protagonist je nezadovoljnik i buntovnik.

Drama Golgota opisuje radnička previranja u Srednjoj Europi nakon Oktobarske revolucije. Protkana marksističkom ideologijom, može se odrediti kao politička drama koja se oslanja na ondašnje političko kazalište. Iskorak izvan verizma je analogija s mukom Kristovom, čime se povezuju povijest i mit. Vučjak, još snažniji zaokret prema stvarnosti, suprotstavlja dvije samo prividno oprečne sredine, trulež redakcije dnevnih novina i zabačenog hrvatskog sela, u kojemu glavni lik Horvat pokušava pronaći pribježište, ali koje je sve samo ne idilično i po izopačenosti se uopće ne razlikuje od gradske sredine. Irealni »bjesomučnoskandalozni san Krešimira Horvata« odstupa od realističkog postupka i kroz njega je dana analiza Horvatovog odnosa s drugima. Galiciju, smještena na galicijsko bojište u Prvom svjetskom ratu, kritika je smatra jednim od lošijih Krležinih djela. Krleža je 1934. godine, dakle, nakon objavljivanja glembajevskih drama, znatno preradio tekst te drame i objavio je pod naslovom U logoru. Iako je Krleža smatrao da je drama U logoru samo nova varijanta Galicije, kritika je smatra potpuno novim djelom. Ista je osnovna dramska situacija i neki likovi, ali je tekst gotovo u potpunosti prerađen. U logoru je »jezično, stilski, generički i dramaturški ipak bliža dramama o obitelji Glembaj nego Vučjaku i Golgoti, pa čak i Galiciji, koju je neprijeporno trebala zamijeniti u Krležinom dramskom opusu« (Senker). U drami se spominju ili sudjeluju i likovi poznati iz glembajevskog ciklusa (dr. Kamilo Gregor, dr. Altman, stiže vijest o Lembachovom ranjavanju). Ime glavnog lika promijenjeno je u Horvat (kao u Vučjaku). Tekst je još jednom prerađen 1955, da bi 1964. za izvedbu u beogradskom Suvremenom dramskom pozorištu Krleža vratio u tekst neke elemente Galicije, odnosno ekspresionističke elemente (pojava obješene starice u III. činu). Godine 1977. prerađeni tekst opet je objavljen pod starim naslovom Galicija.

Godine 1928. Krleža je prije javnog čitanja svoje nove drame U agoniji pred osječkim gimnazijalcima govorio o svom dramskom radu. U tom je istupu, poznatom kao Osječko predavanje i objavljenom u knjizi Moj obračun s njima 1932. godine, Krleža govorio o »propadanju« svojih ranih drama u kazalištu, sukobu s Bachom i navodnom neuspjehu kod publike, da bi sav svoj dotadašnji umjetnički rad okarakterizirao kao umjetničku zabludu. Ta »konfuzija« je »posljedica traženja u sasvim krivom smjeru: kvantitativnom […] Dramska radnja na sceni nije kvantitativna. Napetost pojedine scene ne zavisi od izvanjske dinamike događaja, nego obratno: snaga dramske radnje je ibsenski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivacije pojedinih subjekata koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu.« Krleža se tada odriče svih hrvatskih uzora »osim nešto retorike kod Vojnovića i nešto simbolizma kod Kosora«, te iskazuje interes za »dijaloge po uzoru nordijske škole devedesetih godina« (Ibsen, Strindberg, Wedekind). Drame glembajevskog ciklusa odlučan su obrat u Krležinom dramskom radu, a akcent je prenesen »s režije i scenografije na glumu«, uz »duge replike, nerijetko i tirade« (Senker). Krleža u sve tri drame problematizira mitove građanstva i aristokracije, staleža koji su nakon Oktobarske revolucije »osuđeni na propast«.

Gospoda Glembajevi prikazuje zagrebačku višu građansku klasu u razdoblju pred Prvi svjetski rat, njezinu izopačenost, iznoseći jasnu socijalno-političku tezu prema kojoj je cijeli sustav kojemu se taj sloj nalazi na vrhu izopačen i utemeljen na kriminalu i nasilju. Za razliku od Gospode Glembajevih, dramu U agoniji obilježava zgusnuta radnja, suodnos samo dva (odnosno tri) lika. Prikazan je period nakon materijalne i društvene propasti građanstva, kada ono tek pokušava očuvati formu. Laura Lembach smatra se jednim od najkompleksnijih ženskih likova hrvatske književnosti, a »prva, koncentriranija verzija, svojim paralelizmima i kontrastima često se i danas smatra vrhuncem hrvatske dramske književnosti u zanatskom pogledu« (Vidan). U agoniji je najizvođeniji Krležin dramski tekst. 1958. godine Krleža drami dodaje treći čin, čime prema mišljenju B. Hećimovića zapravo stvara novo dramsko djelo. Treći dio trilogije, Leda, jedina je drama koju je Krleža označio kao komediju (doduše, u kasnijim izdanjima; prvotni podnaslov bio je »ljubavna igra«). Dramske radnje gotovo da i nema, nekadašnje građanstvo osuđeno je »prostituiranje« kao jedini način opstanka, bilo intelektualno ili u brakovima iz interesa. Suvremena je kritika Ledi osporavala vrijednost, ali je se u novije vrijeme čak smatra najuspjelijom dramom glembajevskog ciklusa.

Nakon pauze, 1950-tih i 1960-tih Krleža se opet vraća drami, te prerađuje i dopunjava svoje ranije tekstove. U tom periodu nastaju Aretej i filmski scenario Put u raj, kojima se Krleža vraća na svoje rane drame, na ispreplitanje realnosti i fantazije, te ih kritika često tumači kao »pokušaj sinteze«. Aretej ili legenda o svetoj Ancili rajskoj ptici donosi događaje iz 3. stoljeća n. e. i iz 1938, propitkujući znanstvenu istinu u svjetlu suvremenih totalitarizama (fašizam, staljinizam). »Težište nije kao u prethodnim dramama na unutrašnjoj logici u toku zbivanja, ni na psihološkim procesima u likovima i njihovim odnosima. To je drama ideje, diskusije, koja je i teatarski vitalna zbog atmosfere ostvarene uznemirujućim pojedinostima u mizansceni i usputnim replikama« (Vidan). Premda je Put u raj napisan kao filmski scenarij, po Krleži on je prikladan i za izvođenje u kazalištu. Nastao je na temelju novele Cvrčak pod vodopadom i dijaloškog fragmenta Finale. Kao i kod Areteja, radnja se temelji na analogiji prostorno i vremenski udaljenih zbivanja, uprizorene su vizije i halucinacije, a u središtu je opet etičko pitanje: nasilje i barbarizam, glupost, amoralnost itd.

Izvedbe Krležinih drama obilježile su gotovo cijelu povijest hrvatskog kazališta u 20. stoljeću, odnosno sve promjene koje su se u njemu zbivale kako zbog umjetničkih, tako i zbog političkih razloga. Između 1914. i 1918. nudi svoje tekstove na izvođenje zagrebačkom kazalištu, ali direktor Drame Josip Bach, pozivajući se ponekad i na autoritet intendanta Velimira Treščeca, sve ih odbija, tvrdeći da su »neizvedive«. Redom su odbijene Legenda, Maskerata, U predvečerje, Leševi, Saloma, Sodoma, Gospođica Lili, Utopija (dakle, neki od tih tekstova nisu se sačuvali). Kraljevo i Cristoval Colon uvršteni su na repertoar ali nisu prikazani. Michelangela Buonarrotija Krleža je zbog polemike s Bachom povukao sam, a u jednom trenutku polemike bio je spreman sam režirati taj komad 1919. godine. Situacija s izvođenjem Krležinih drama znatno se mijenja u razdoblju 1920.-1925., kada se mijenjaju intendanti (N. Andrić, J. Benešić) i direktor Drame (I. Raić). Galicija je prihvaćena za izvođenje i pripremljena za pozornicu u režiji Branka Gavelle, ali je, na dan Obznane 30. 12. 1920., kojom se zabranjuje komunističko djelovanje, sat prije početka predstava skinuta s programa. Prva prikazana Krležina drama bila je Golgota (3. 11. 1922.), režirao je B. Gavella, a scenografiju oblikovao Ljubo Babić, s kojima će Krleža i kasnije mnogo surađivati. Golgota je izvedena u napetoj atmosferi i uz policijski nadzor, kritika ju je primila pohvalno i Krleža je nagrađen Demetrovom nagradom za 1922. godinu. Vučjak se praizvodi 1923, Michelangelo Buonarroti 1925. (Demetrova nagrada za 1925.), Adam i Eva također 1925.

Drama U agoniji praizvedena je 1928. u Zagrebačkom HNK (red. Alfons Verli, scenografija Marijan Trepše; Demetrova nagrada za 1928.), a Gospoda Glembajevi također u HNK 1929. Režirao je Alfons Verli, scenografiju postavio Ljubo Babić, Leonea Glembaja glumio je Dubravko Dujšin, a kao barunica Castelli debitirala je Bela Krleža. Ta će drama na repertoaru ostati stalno do 1939. godine. Leda se praizvodi 1930. (red. Ivo Rajić, koji glumi Aurela, scenografija Ljubo Babić), nailazi na loš prijem kritike, što će dovesti do oštre polemike Krleže i kritičara. Prva Krležina drama praizvedena izvan zagrebačkog HNK je U logoru, postavljena 1937. godine u Osijeku, uz političku napetost sličnu onoj prilikom praizvedbe Golgote 1922. godine, demonstracije i sukobe, te policijski nadzor izvedbe s balkona. Prije Drugog svjetskog rata drame glembajevskog ciklusa izvode se u Banjoj Luci, Sarajevu, Skopju, Beogradu, Ljubljani, Mariboru, Dubrovniku i Splitu, a u inozemstvu u Brnu, Bratislavi, Pragu, Varšavi. Unatoč uspjehu, Krleža se od sredine 1930-tih udaljava od kazališta. Tijekom Drugog svjetskog rata drame mu se ne izvode. Nakon 1945. bilježi se izuzetno mnogo izvedbi, ali u prvom poratnom periodu postavljaju se samo Gospoda Glembajevi i U agoniji. 1950. ponovno je postavljen Vučjak, a 1954. Gavella postavlja U logoru i Golgotu. 1955. praizvedeni su Kraljevo i Maskerata (beogradsko Dramsko pozorište na gostovanju u Ljubljani), te Kristofor Kolumbo (Beograd). Aretej se izvodi 1959. i ne nalazi na oduševljen prijem.

Rani Krležini tekstovi pokazali su se idealnom građom za promjene koje se u kazalištu događaju 1960-tih i 1970-tih, pa se u tom razdoblju njima pridaje mnogo veća pozornost. Izvode se i Saloma, Adam i Eva, Maskerata, a iz tog je perioda osobito poznata izvedba Kristofora Kolumba na Dubrovačkim ljetnim igrama 1973. (red. Georgij Paro), na brodu replici Kolumbove Santa Marije, zatim izvedba Areteja na dubrovačkoj tvrđavi Bokar, Golgota postavljena u tvorničkoj hali, Michelangelo Buonarroti u požarom uništenoj zgradi HNK u Splitu i druge. Konačno se izvodi i Hrvatska rapsodija (Zenica, 1974.; Zagrebačko kazalište mladih, 1975.). Dramatiziraju se i ne-dramska djela: Na rubu pameti (Banja Luka, 1964.), Povratak Filipa Latinovicza (Split, 1963.), Balade Petrice Kerempuha (Zagreb, 1969.). Krležina se djela izvode u Budimpešti, Lodzu, Pragu, Beču, Grazu, Düsseldorfu, Moskvi i drugdje. 1978. u Zenici se praizvodi Legenda, Put u raj doživljava kazališnu praizvedbu 1973. godine (HNK Zagreb), drama U logoru pod novim-starim naslovom Galicija izvodi se prvi put u Rijeci 1976. Zastave su prvi put adaptirane za scenu 1978. u Varaždinu, Georgij Paro 1981. postavlja Banket u Blitvi, a vrlo je uspjela izvedba Zastava u režiji istog redatelja pod naslovom Krležine zastave (ZKM, Zagreb 1991.). Tijekom 1980-tih bilježe se nove promjene kazališta i nove interpretacije Krležinog dramskog opusa. Često se ističe predstava Gospoda Glembajevi iz 1984. (red. Petar Veček), u kojoj poprište nije građanski salon, nego stilizirana grobnica, likovi poprimaju dimenzije »arhetipskih figura«, a okosnica predstave je »mitski rasap vladarskog doma«.

Krleža je bio izrazito skeptičan prema filmskim i televizijskim adaptacijama svojih djela, pa je za života često uskraćivao prava za njihovu realizaciju. Put u raj, zamišljen kao filmski scenarij, ekraniziran je 1970. (red. Mario Fanelli). Prije autorove smrti bilježi se nekoliko uspjelih snimki kazališnih predstava ili studijskih izvedbi. Nakon Krležine smrti radi se veći broj adaptacija: ambiciozna TV serija zagrebačke televizije Povratak u Vučjak (1986, red. Eduard Galić), te film Horvatov izbor (1985.), obrada te serije, zatim TV drama U logoru (1984., red. Branko Ivanda), a prema drami Gospoda Glembajevi Antun Vrdoljak 1988. režira film Glembajevi, po mnogim mišljenjima najuspjeliju filmsku adaptaciju Krleže. Animirani film I videl sem daljine meglene i kalne Zlatka Boureka (1964.) nastao je prema Baladama Petrice Kerempuha.

Od radijskih adaptacija izdvajaju se Hrvatska rapsodija u adaptaciji D. Horkića i režiji M. Koletića (1955.), Golgota u Koletićevoj adaptaciji i režiji (1967.) te Pijana novembarska noć 1918. u adaptaciji i režiji D. Klobučara (1977.), a od glazbenih opera Adam i Eva Silvija Bombardellija, simfonijska poema Pan K. Barnovića i baleti Tri kavalira frajle Melanije (1976.) i Kraljevo (1990.) Borisa Papandopula.

Zvonimir Bulaja