Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.) jedan je od najznačajnijih njemačkih književnika, izuzetno kreativna ličnost kojega su još za njegovog života mnogi pjesnici i kritičari smatrali pravim genijem epohe. Bio je izuzetno svestran, budući da se bavio i prirodoslovnim znanostima: botanikom, mineralogijom, anatomijom i drugim.
Johann Wolfgang von Goethe, rođen u Frankurtu na Majni, potječe iz vrlo ugledne građanske obitelji. Otac mu je bio pravnik i carski savjetnik koji se pobrinuo da njegov sin već u ranom djetinjstvu dobije odlično obrazovanje, najvećim dijelom u privatnoj nastavi. Goethe 1765. godine odlazi na studij prava u Leipzig, nakon tri godine ga prekida zbog bolesti i vraća se na neko vrijeme u roditeljski dom, a 1770. godine nastavlja i završava studij u Strasbourgu. U Strasbourgu upoznaje Johanna Gottfrieda Herdera, pod čijim utjecajem mladi Goethe upoznaje i čita Shakespearea i Homera, MacPhersonovog »Ossiana«, te pjesme iz pučke predaje. Sam Goethe je prijateljstvo s Herderom kasnije opisao velikim i značajnim. U prvom velikom plodnom stvaralačkom razdoblju početkom sedamdesetih godina 18. stoljeća nastaju dramski, prozni i lirski radovi koji postaju središnji književni događaj u povijesti europskog predromantizma. Goethe se 1771. godine vraća u Frankfurt, radi kao odvjetnik, a 1773. godine objavljuje dramu Götz von Berlichingen. U toj drami oživljava lik plemenita viteza koji postaje žrtvom dvorskih spletki, u slobodnom tumačenju oživljava epizodu iz njemačke povijesti te na taj način kritički progovara o svom vremenu. Dramaturgijom se oslanja na Shakespearea, te predstavlja prekid s klasicističkom estetikom. Drama je nastala u duhu predromantičarskog pokreta Sturm und Drang (odnosno pokreta genija – Geniebewegung) koji je imao veliku ulogu u procesu emancipacije građanstva. Pokret Sturm und Drang (njem. Vihor i nagon) dobio je ime po istoimenoj drami njemačkog književnika F. M. Klingera, a mladi autori, uz Goethea svakako treba spomenuti i Friedricha Schillera, Gottfrieda Augusta Bürgera i dr., nesputano izražavaju osjećaje i strasti te pod utjecajem ideja J. J. Rousseaua teže kritici društva i pomirenju razuma i osjećaja. Goetheov epistolarni roman Patnje mladog Werthera (Die Leiden des jungen Werther, 1774.) koji opisuje sudbinu pojedinca koji je simbol težnji i raspoloženja mlade generacije, doživio je svjetski uspjeh. Werther je građanski intelektualac koji, rastrgan ljubavnim jadima i nespreman na kompromise s tadašnjim društvenim konvencijama, počinja samoubojstvo. Roman Patnje mladog Werthera vjerno je ocrtao težnje mladih intelektualaca, inspiriranih Rousseauovim učenjem, da se odmaknu od društvenih ograničenja i prevladaju nesklad između stvarnosti i ideala.
Goethe je 1775. godine prihvatio poziv vojvode Karla Augusta i nastanio se u Weimaru, gdje je, s prekidima, ostao sve do kraja života 1832. godine. Goethe se u Weimaru bavio administrativnim poslovima, upravljao je financijama i javnim službama, te je od 1791. vodio i dvorsko kazalište. Međutim, istovremeno je bio književno vrlo aktivan. 1786. godine otputovao je u Italiju u kojoj je stekao nove spoznaje o umjetnosti antike. Goethe za vrijeme svog boravka u Italiji nije samo proučavao umjetnost, nego je pokušavao i samoga sebe ostvariti kao umjetnika, o čemu svjedoče oko 850 očuvanih Goetheovih crteža. 1788. godine vraća se u Weimar, a 1794. godine započinje prijateljstvo s Friedrichom Schillerom koje obojicu potiče na vrlo produktivan književni rad. Ta se godina, godina u kojoj započinje prijateljstvo i književna suradnja dvojice velikana njemačke književnosti, smatra početkom razdoblja weimarske klasike u užem smislu. Schillerova smrt 1805. godine snažno pogađa Goethea. Razdoblje od putovanja u Italiju i prijateljevanje sa Schillerom izuzetno je plodna faza Goetheovog stvaralaštva. 1787. godine u Italiji je dovršio dramu u stihovima Ifigenija na Tauridi (Iphigenie auf Tauris) i dramu u prozi Egmont (1788.), a nakon povratka u Weimar dramu Torquato Tasso (1790.) i zbirku pjesama Rimske elegije (Römische Elegien, 1795.). Na Schillerov poticaj Goethe 1796. godine dovršava Naukovanje Wilhelma Meistera (Wilhelm Meisters Lehrjahre). Ep u heksametrima Hermann i Dorothea (Hermann und Dorothea) objavljen je 1797. godine, a 1808. godine prvi dio Fausta. U završnoj fazi stvaralaštva Goethe objavljuje 1809. psihološko-socijalni roman Srodne duše (Die Wahlverwandschaften), zbirku lirike Zapadno-istočni divan (West-östlicher Divan, 1819.), autobiografske spise Iz mog života (Aus meinem Leben) i Poezija i zbilja (Dichtung und Wahrheit) 1811., 1812., 1814. i 1831. godine, te roman Putovanja Wilhelma Meistera (Wilhelm Meisters Wanderjahre, 1821., 1829.). Kao rezultat dugogodišnjeg proučavanja optike 1810. godine izlazi djelo Nauk o bojama (Zur Farbenlehre). Dok je kod suvremenika najveću popularnost stekao romanom Patnje mladog Werthera, njegovo životno djelo na kojemu je, s prekidima radio gotovo šezdeset godina, jest Faust. Drugi dio Fausta objavljuje 1832. godine, a tematika je zaokupljala Goethea još od rane mladosti. Goethe je, polazeći od srednjovjekovne legende o astrologu i alkemičaru koji je prodao dušu đavolu, stvorio jedno od univerzalnih ostvarenja svjetske književnosti, kozmičku dramu o sukobu dobra i zla. Goethe je svoje najveće djelo nazvao tragedijom. Učenjak Faust, razočaran zbog jalovosti da spozna bit života te u bezgraničnoj težnji za spoznajom, sklapa pogodbu s Mefistofelesom, mitskim predstavnikom zla, likom koji postaje pokretačka snaga radnje.
Goethe je svojim djelom presudno utjecao na cjelokupnu kasniju njemačku književnost (Nietzche, Hesse, Thomas Mann), ali i na filozofiju i društvene znanosti (Hegel, Schopenhauer, Nietzsche, Jung, Wittgenstein…) Njegove su pjesme uglazbili veliki skladatelji kao što su Mozart, Beethoven, Schubert, Schumann, Brahms, Wagner, Mahler; prema Faustu opere i oratorije stvaraju Schumann, Berlioz, Gonoud i drugi, simfonije Liszt, Wagner i Mahler.
Recepcija i utjecaj Goethea u Hrvatskoj također su izuzetni; osobito ga se čitalo i često citiralo u njemačkom izvorniku. Njegova se dramska djela, u prijevodu i na izvorniku, u našim kazalištima izvode još od prve polovice 19. stoljeća – Egmont 1844, Clagiga 1870, a Faust je u Zagrebu od 1840. do 1860. bio izvođen tri puta na njemačkome. U 20. stoljeću izveden je Götz von Berlichingen (1911), Ifigenija na Tauridi (1941.) Za Drugog svjetskog rata na zagrebačkoj i osječkoj pozornici insceniran je prvi dio Fausta, obnovljen 1951. godine, u prijevodu Tita Strozzija.
Vrijedno je spomena i da je Nikola Tesla znao je cijeli tekst Fausta napamet, smatrao ga je najvećim književnim djelom, a ideja o rotacionom magnetskom polju pala mu je na um dok je u parku u Budimpešti recitirao stihove iz tog Goetheovog djela.
dr. sc. Vladimira Velički
