Carlo Goldoni je jedan od najvećih i najplodnijih talijanskih, pa i europskih komediografa, libretist i kazališni reformator.
Djelovao je u vrijeme težnji za društvenom i kulturnom obnovom, koje su u njegovu rodnu i, napomenimo, još uvijek duboko tradicionalnu i feudalnu Mletačku republiku ipak pristizale iz prosvjetiteljske Francuske. Zahvaljujući razvijenom nakladništvu, u Mlecima se prevode i objavljuju djela Voltairea (1694.- 1778., koji se, napomenimo, i sam divio Goldonijevoj umjetnosti), Rousseaua, Marivauxa… polako utirući put društvenim promjenama koje donosi 18. stoljeće i francuska revolucija. Da bismo shvatili značaj, dubinu i mudrost njegove reforme, potrebno je ukratko oslikati okvir unutar kojeg je njegov bogati kazališni opus nastajao.
Književno i kazališno ozračje u kojem je Goldoni stvarao bilo je u Italiji određeno s jedne strane akademijom Arcadia (osnovanom u Rimu 1690 g.), koja je okupila učene umove tog doba u reakciji na pretjeranu i kitnjastu baroknu estetiku i retoriku u prilog „razboritog“ klasičnog stila, a s druge strane duboko ukorijenjenom praksom komedije dell’arte. Akademicima Arcadije uzor su bili klasici, antička tragedija i Aristotelovo trojedinstvo vremena, mjesta i radnje. No ta dobra namjera rezultirala je naposlijetku novom glazbeno-scenskom vrstom, melodramom, koja je nažalost više odisala sladunjavom patetikom i pastoralnim ugođajem, nego što je uspjela arkadijska umjetnička nastojanja uzdići na jednu pročišćenu stilsku razinu te ispuniti težnje za iskrenošću i prirodnošću osjećaja. Uglavnom, nisu se izdigli, u najboljem slučaju, iznad estetske osrednjosti, pa i dan danas kažemo da je nešto „melodramatično“ kad želimo jednom rječju opisati nešto što je sladunjavo, tugaljivo, hiperemocionalno i izvještačeno.
Komedija je u to vrijeme smatrana „pučkom“, nižom vrstom kazališne umjetnosti i za nju su u to doba pisani tekstovi bili više iznimka nego pravilo. Komično kazalište za građanstvo u to doba pripada gotovo u potpunosti komediji dell’arte, koja od sredine 16. st. osvaja talijanske pozornice, a zatim se preko Pariza širi Europom sve do Londona i Rusije. Komedija dell’arte svoj je vrhunac doživjela u 17. st. usporedo s barokom. Barokni svjetonazor je čitav svijet i stvarnost kao takvu smatrao velikim kazalištem, prividom, iluzijom, raskošnom obmanom (theatrum mundi).
U vrijeme kad Goldoni počinje stvarati, komedija dell’arte je već oko dva stoljeća stara okoštala forma, pa su se i njezine neosporne kvalitete već počele deformirati i pretvarati ovu, nekad vrlo životnu i punokrvnu kazališnu formu, u vlastitu karikaturu. S druge strane ne možemo ovoj kazališnoj formi poreći njezinu neospornu vrijednost i ogroman utjecaj koji je izvršila na europski teatar, kako na Goldonija samog, tako i na francuskog komediografa i pisca Molièrea (1622.-1673.) koji je bio jedan od najeminentijih Goldonijevih uzora, te na brojne druge umjetnike, još stoljećima nakon toga.
Upravo je naziv komedija dell’arte (pojam arte ovdje označava zanat, vještinu, a ne umjetnost), koji je Goldoni sam smislio i podrugljivo koristio za ovaj oblik komedije, s vremenom prevladao i postao uobičajen za ovaj doista pitoreskni oblik kazališne umjetnosti. Nazivali su je još i commedia all’improviso (komedija na neočekivani način), commedia a soggetto (na zadanu temu), commedia delle maschere (komedija u kojoj su glumci pod maskama igrali određene tipizirane uloge) i commedia degli Zanni (bez Zannija, slugu, ova forma bila je nezamisliva). No da vidimo o čemu se tu zapravo radi.
U komediji dell’arte, predstava se stvarala od strane tipiziranih glumaca pod maskama, na zadanu temu, bez unaprijed napisanog teksta, oslanjajući se samo na scenarij – zacrtani kostur radnje (canovaccio), i to na nepredviđeni, neočekivani način. Nema dakle jednog autora, nego su glumci sutvorci predstave koja ovisi o trenutnoj inspiraciji. Improvizacija se suprotstavlja tekstu koji bi glumci trebali izvoditi od riječi do riječi – takva komedija stavlja u prvi plan glumce i njihovu kolektivnu kreaciju, a ne pisano djelo i autora komedije.
Ovakva forma ne bi bila moguća bez pojave srednjeg, građanskog staleža i prvih profesionalnih kazališnih družina i kazališta, koje su se za razliku od dotadašnjih diletantskih predstava aristokratskih i akademskih svečanosti okrenule građanima i puku, naplaćujući ulaznice za svoje predstave. Družine komedije dell’arte sastojale su se najčešće od osam muškaraca i dvije žene i na početku su svoje predstave igrali na otvorenom uz minimalnu scenografiju. Nije tu bilo neke osobite dubine misli, već društvene kritike i razonode putem ismjehivanja i poruge. Glumci su se koristili svim mogućim sredstvima kako bi zainteresirali gledatelje: akrobacijama, karakterističnom, često i prostom gestikulacijom, plesom, uvriježenim doskočicama (lazzi), dijalektom. Kao što smo već spomenuli, bili su specijalizirani za pojedine likove u prepoznatljivom kostimu i maski. Tipični likovi komedije dell’arte su nezaobilazni sluge: Zanni (venecijanska verzija imena Gianni, prvog lika sluge koji je kasnije razrađen u niz likova i po kojem su ovu vrstu komedije često i zvali). Najpoznatiji par Zannija su Brighella i Arlecchino (Brighella je lukavi i inteligentni sluga, a Harlekin lakrdijaš, uvijek gladni gramzivi sluga prevarant kojem je i sam Goldoni posvetio svoju komediju Dvaju sluga gospodar). Oni izvode dijaloge, gegove koje se temelje na akrobacijama i dosjetkama. Pulcinella (bijeli klaun iz Napulja), Truffaldino… Ženski likovi su najčešće služavke Colombina (često u paru s Harlekinom), Smeraldina, Ricciolina… Pantalone (škrti stari mletački trgovac, koji je uglavnom meta poruge ostalih likova), vojnik npr. kapetan Spaventa (bahati razmetljivac, kukavica), doktor ili Balanzone (ozbiljni, umišljeni znanstvenik) zaljubljenici (Florindo, Rosaura…) . U Italiji su neki od likova predstavljali određene gradove i u izvedbi govorili karikiranim dijalektom. Podilazeći publici, od koje su živjeli, a ona je od izvedbi tražila puno dobrih šala, lakrdije i ironije, fizičkih trikova i akrobacije, s vremenom se nažalost ova kazališna forma svela na stereotipe i često jeftinu pučku zabavu. I tu nastupa Goldoni sa svojom reformom, koja je naišla na otpor ogorčenih protivnika. Jedan od najvećih bio je Carlo Gozzi (1722.- 1806.) koji ga je optužio, između ostaloga, da je iz talijanskog kazališta izbacio maštu, iluziju i poetičnost.
No Goldonijevev opus bio je prosvjetiteljskog duha, zagovarao je „zdrav razum“ te je njegova umjetnost imala zadatak ne samo zabavljati, već i odgajati svoju publiku. Slijedeći poznato Horacijevo načelo da se kroz zabavu najbolje podučava, a istina najbezbolnije izriče kroz smijeh, on postepeno ukida maske, ponovno uvodi komedije napisane od riječi do riječi sa jasnom jednoznačnom strukturom, realistično oslikava karaktere iz svakodnevnog života građanskog staleža, uvodi jednostavan i jasan svakodnevni govor i često koristi dijalekt, odlažući tako malo pomalo stereotipno lakrdijanje i pretjerivanje tako karakteristično za komediju dell’arte u ropotarnicu povijesti.
Carlo Goldoni potječe iz dobrostojeće, građanske mletačke obitelji. Otac Giulio bio je liječnik podrijetlom iz Modene. Iako nikada nije upoznao djeda Carla, od malih nogu je pokazao da je od njega naslijedio stravstvenu zaokupljenost kazalištem i druželjubivu narav. S trinaest godina odlazi u kolegij kojeg vode dominikanci u Riminiju, gdje se po prvi put susreće s djelima grčkih i rimskih komediografa: Plauta, Terencija, Aristofana i Menandra. Godinu dana kasnije bježi s glumačkom družinom iz Riminija u Chioggiju, gdje su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Slijedi period seljenja s obitelji te studija prava, kojeg nakon nekoliko prekida konačno dovršava u Padovi, potaknut potrebom da se skrbi za obitelj nakon nagle smrti oca 1731.g.. Kratko vrijeme čak i prakticira advokaturu u Veneciji. U Veroni susreće glumačku družinu Teatra San Samuele na čelu s umjetničkim voditeljem Giussepeom Imerom s kojim po povratku u Veneciju potpisuje ugovor, kojim se obvezuje da će godinu dana pisati za tu družinu. Dvije godine piše i putuje s njima, a na jednom od putovanja u Genovi upoznaje svoju buduću suprugu Nicolettu Conio. S njom je ostao u braku do kraja života.
Najplodnije razdoblje njegovog stvaralaštva započinje 1748.g., kada ga umjetnički voditelj Teatra Sant’Angelo Girolamo Medebach nagovara da potpiše ugovor s njegovom družinom, s kojom ostaje do 1753.g. To je period u kojem do punog izražaja dolazi njegova reforma. ( U tom periodu nastaje i Gostioničarka.) Od 1753.g. pa do 1762.g. surađuje s Teatrom San Luca, međutim što je njegov uspjeh veći, veći su i problemi: Carlo Gozzi ga nemilosrdno napada, pa čak i otvoreno ismijava u svojim djelima.
Usprkos uspjehu i slavi, zbog napada konzervativnih protivnika kazališne reforme poput Gozzija, hirova publike i drugih poteškoća na koje nailazi u svom djelovanju, 1762. se od Venecije, kasnije će se ispostaviti zauvijek, oprašta komedijom Jedna od zadnjih pokladnih večeri. Odlazi zajedno sa suprugom Nicolettom i nećakom Antoniom u Pariz, na poziv Comédie Italienne postaviti jednu od svojih komedija, a ostaje raditi kao pisac predložaka za kazalište koje je, na zahtjev publike, i dalje nastavljalo njegovati talijansku komediju dell’arte… U Francuskoj ostaje trideset godina, do kraja svog života. Unatoč nostalgiji, više se nikad nije vratio u Italiju.
Na poziv Luja XV. odlazi u Versailles; tamo je podučavao talijanskom jeziku njegove kćeri, a 1769.g. kralj mu odobrava dvorsku mirovinu. Talijanskom jeziku, nešto kasnije, podučava i sestre Luja XVI. Od 1780. ponovno živi u Parizu.
Te iste godine se zatvara Comédie Italienne, a Goldoni je zbog novčanih problema prisiljen prodati svoju kazališnu biblioteku. Između 1784. i 1787.g. piše svoju autobiografiju Sjećanja. Francuska revolucija (1789.-1795. g.) zadala je konačan udarac njegovoj ionako nezavidnoj materijalnoj situaciji ukidanjem dvorske mirovine. Umro je u veljači 1793.g., gotovo u bijedi, isti dan kada je usvojen zahtjev za povrat mirovine, koja je nakon njegova smrti ipak dodijeljena njegovoj udovici, Nicoletti. Posmrtni ostaci nisu sačuvani.
Carlo Goldoni je usprkos burnom životu, problemima s novcem, putovanjima, selidbama i brojnim nedaćama, bio čovjek kojeg su krasile razboritost, upornost, optimizam, vedra i velikodušna narav, zaslužena slava i neosporni komediografski genij. Okušao se u pisanju gotovo svih književnih vrsta: tragikomedija, komedija, intermeza, opera, kantata i serenada, oratorija, poezije.
Napisao je više od dvjesto djela, od toga 120 komedija (npr. Kafetarija, Lažac, Tobožnja bolesnica, Ženska ogovaranja, Gostioničarka, Ribarske svađe, Zaljubljenici…), a njegovi su memoari dragocjen izvor podataka o kazalištu 18. stoljeća. Libreta Carla Goldonija uglazbili su mnogi poznati skladatelji: Vivaldi, Salieri, Mozart i Haydn, da spomenemo samo najpoznatije.
Gostioničarka je jedna od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih komedija, podjednako priznata i hvaljena kako od publike tako i od kazališne kritike. U Hrvatskoj je po prvi put prikazana još davne 1862.g.
Helga Juretić
