Nikola Nale ili Niccolo, kako ga suvremenici nazivaju u poslanicama, potomak je pučanske ali ugledne i naobražene obitelji. Po završetku školovanja u Dubrovniku putuje Mediteranom bezuspješno se pokušavajući baviti trgovinom. Nalješkovićevi trgovački neuspjesi završavaju se 1537. godine, kada zbog tužbi vjerovnika odlazi u zatvor. Iste godine Nalješkovićeva vjerenica odlazi u samostan. Po odsluženju kazne odustaje od trgovine i prihvaća se različitih javnih službi, kojima je djelomice vratio izgubljeno povjerenje sugrađana. Obavljao je različite službe, te je bio pisar žitnice (1541), kancelar računovodstva (1543), dok se osobito uspješnim pokazao kao mjernik konavalskih vinograda.
Zanimao se matematikom i astronomijom napisavši djelo Dialogo sopra la sfera del mondo (Razgovor o svjetskoj kugli) objavljeno u Veneciji 1579. godine. U svoje vrijeme iznimno cijenjen kao znanstvenik i pjesnik, sudjelovao je i u gregorijanskoj reformi kalendara.
Za povijest hrvatske književnosti, Nalješković je značajan i zbog toga što je jezik kojim je pisao svoja djela izričito nazivao hrvatskim, odnosno često je isticao hrvatsko ime (“Tim narod Hrvata vapije i viče”)
O njegovom prijateljevanju s D. Zlatarićem, M. Kabogom, P. Hektorovićem, N. Dimitrovićem, M. Vetranovićem i drugima svjedoče brojne Nalješkovićeve nerijetko šaljive poslanice, kao i nadgrobnice u kojima često progovara o položaju pjesništva, ali i o svojim ljubavnim teškoćama. Za života nije objavio ništa na hrvatskom jeziku. Nasljedujući renesansne pjesnike (Petrarca, Bembo i dr.) Nalješković sastavlja kanconijer koji sadrži 179 dvanaesteračkih i dvije osmeračke žanrovski raznolike pjesme, vjerojatno posvećene njegovoj zbiljskoj nesretnoj ljubavi. Njegov odnos prema uzorima katkada je, kao i kod ostalih renesansnih pjesnika, na granici prevoditeljstva, pa su Nalješkovićeve pjesme, uključujući i one pobožne, bile vrednovane kao neoriginalne i prekomjerno uklopljene u zbilju. “Danas znamo da Nalješković nije bio veliki pjesnik”. (R. Bogišić)
Svojim dramskim djelima, koja u rukopisima sam naziva komedijama, odnosno, scenski uprizorenom društvenom kritikom kao i pokušajem lokalizacije eruditske komedije, postavio je temelje kazalištu Marina Držića. Nedvojbeno je utvrđeno da njegove drame prethode Držićevima i da ih je stvarao u mladosti. Nalješkovićeve prve četiri komedije ustvari su pastirsko-mitološke igre, vizualno raskošna i sadržajno zabavna djela nerijetko temeljena pored ostalog i na motivima pučkog predstavljanja (npr. moreška, te osobito Komedija III. koja ulazi u krug dramskih robinja naše stare književnosti). Peta i šesta komedija, nastale na temeljima comoediae elegicae, žanrovski se mogu odrediti kao farse svakodnevice, dok je sedma komedija, sačuvana okrnjeno, kompozicijski složenija od prethodnih i najbliža renesansnoj učenoj komediji. Riječ je o dramskim ostvarenjima koje satiru svakodnevnice uvode u osnovu žanra, uvodeći u književnost motive godišnjica, sukoba starih i mladih i ludovanja mladića za amancama, opće jagme za novcem, što će sve kasnije dominirati Držićevim djelom.
Nalješkovićeva sklonost satiri uočljiva je i u njegovom ciklusu od dvanaest uglavnom osmeračkih pokladnih pjesama koje čine zaokruženu maskeratu. Njegov dramski opus značajan je kao prvi cjelovitiji pokušaj svjetovnog kazališta kod nas i odraz novog renesansnog duha slobode.
Tekst prema:
- Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića, prir. V. Jagić i Đ. Daničić, Stari pisci hrvatski knj. V, JAZU, Zagreb, 1873.
- Pjesme Nikole Nalješkovića, Andrije Čubranovića, Miše Pelegrinovića i Saba Mišetića Bobaljevića i Jegjupka neznana pjesnika, Stari pisci hrvatski knj. 8, JAZU, Zagreb, 1876.
- konzultiran je i izbor iz Nalješkovićevog djela u knjizi: Nalješković, Benetović, Palmotić: Djela, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 9, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
