Dubrovački renesansni pjesnik uglavnom religiozne poezije, autor je prve na hrvatskom jeziku tiskane knjige nekog dubrovačkog pjesnika.
O životu Nikole Dimitrovića, odnosno Dmitrovića, Dmitrića ili Dimitra, kako se sam pjesnik nazivao u svojim djelima, malo se zna. Tako se godine Dimitrovićevog rođenja i smrti okvirno određuju prema podacima dostupnim iz poslanica koje su on i Nikola Nalješković međusobno razmijenjivali za vrijeme njegovog boravka u Aleksandriji. Ipak, sa sigurnošću se može ustvrditi da je baveći se trgovinom često izbivao iz Dubrovnika putujući po Bosni, Ugarskoj, Italiji, te cijelom Mediteranu, a i umro je daleko od rodnog grada, od kuge na otoku Kreti. Također je neupitna rodbinska, prijateljska i pjesnička veza s Nikolom Nalješkovićem, kao i prijateljevanje sa suvremenicima poput P. Hektorovića i M. Vetranovića. Kako ga u poslanici iz 1540. Nikola Nalješković svrstava u red odličnika dubrovačkog pjesništva, može se zaključiti da se pjesništvom počeo zanimati znatno ranije, te da je pjesme sastavljao od najranije mladosti. Dimitrovićeva pjesnička recepcija kod suvremenika, kao i o njegova osobnost može se rekonstruirati prema nadgrobnici koju je Dimitroviću složio M. Vetranoviću. Vetranovićev Dimitrović je Niko gizdav, a njegov glas slovit će po vas vik, jer je s njim proslavil vas jezik.
Dimitrović je najvjerojatnije, poput većine svojih suvremenika, u mladosti pisao ljubavne pjesme, koje nažalost nisu sačuvane. Za razliku od mladenačkih stihova, sačuvana je Dimitrovićeva kasnija religiozna lirika. 27. 03. 1549. godine objavio je u Veneciji najstarije dubrovačko tiskano djelo na hrvatskom jeziku, za koje se vjerovalo da je izgubljeno, ali je nedavno pronađen jedan primjerak. Riječ je o Sedam psalam pokornijeh Davida kralja, kojima je Dimitrović pridodao četrnaest religioznih pjesama okupljenih naslovom Razlike pjesni duhovne. Svojom obradom Davidovih psalama Dimitrović uvodi u hrvatsku književnost žanr u kojem će se okušati brojni stariji hrvatski pjesnici, među kojima i I. Gundulić. Dimitrović je autor i dvanaesteračke parafraze Tumačenje od Oče-naša, te Pričica, odnosno mudrih izreka i poslovica u stihu preuzetih iz biblijske, antičke (Katon) i pučke tradicije.
Sačuvane su i njegove četiri izuzetno zanimljive, šaljive poslanice N. Nalješkoviću, koje otkrivaju pjesnika i njegov život. Poslanica upućena Nalješkoviću iz Stolnog Biograda (Székesfehérvár) u Ugarskoj izvanredan je primjer makaronštine (šaljivo miješanje različitih jezika, ovdje talijanskog i hrvatskog), u kojoj se pjesnik, ležeći bolestan u tom gradu, izruguje smrti. Posljednju poslanicu Dimitrović je Nalješkoviću poslao iz Aleksandrije i to su zadnji njegovi stihovi, u kojima se izruguje prijetvornim Mlečanima, te duhovito piše o neobičnim običajima dalekih zemalja.
Tekstove Dimitrovićevih pjesama donosimo prema:
- Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića, prir. V. Jagić i Đ. Daničić, Stari pisci hrvatski knj. 5, JAZU, Zagreb, 1873. i Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 5, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1968.
