Književnost hrvatskih otoka

Ivana Petešić

Hrvatska – zemlja tisuću otoka. Naši otoci pravo su bogatstvo naše domovine, i to na mnogo različitih načina. Naseljeni od vremena stare Grčke, danas su dom mnogim Hrvatima – na 48 otoka živi 130 000 stanovnika. Naš najveći otok je Cres, najduži Hvar, a najnaseljeniji – Krk. Prirodne ljepote hrvatskih otoka privlače mnoge domaće i strane posjetitelje, koji na njima traže i nalaze oaze mira i spokoja, toliko potrebne modernom čovjeku. Međutim, najveće bogatstvo koje nam otoci pružaju zacijelo jest njihova sposobnost da već stoljećima čuvaju ono što je svakome narodu važan dio identiteta i kulture: njegovu pismenost i književnost.

Gotovo tisuću godina hrvatska se riječ razvija i cvjeta na hrvatskim otocima. Počevši od najstarijih pisanih spomenika kakvi su Bašćanska i Valunska ploča, preko renesansnih otočkih centara pa sve do suvremenog doba kada se otok često stavlja u središte književnog djela, povijesni je razvoj hrvatskog jezika usko bio vezan za otočne sredine. Pri tome otočka književnost ne daje prednost nekom određenom književnom rodu ili vrsti: podjednako su se kroz vrijeme stvarala djela u prozi, poetski ostvaraji i dramske vrste. U prvim razdobljima hrvatske pismenosti na otocima, književnost je usko vezana uz vjersko i liturgijsko, o čemu nam svjedoči veliki broj misala, brevijara i ostalih sličnih tekstova koji su pisani specifičnim pismom – hrvatskom glagoljicom.

Kroz renesansu počinje se buditi svijest o hrvatskom jeziku kao mediju na kojem se mogu stvarati književna djela svjetovne tematike. Pri tom pisci (kao što su to Hektorović, Lucić i Marulić) pišu svoja djela na rodnom im čakavskom narječju, koji se s pravom može nazvati književnim jezikom tog razdoblja. Čakavsko je narječje, sa svim svojim dijalektima, obilježilo hrvatsku književnost kroz povijest i tek u vrijeme narodnog preporoda posustalo pred štokavskim narječjem, koje je tada prema reformi Ljudevita Gaja postalo osnovica standardnog jezika. Uspostavljanje reda u standardnom jeziku ipak nije narušilo kontinuitet stvaranja književnih djela na čakavici: dijalektalna književnost cvala je na hrvatskim otocima neprekinutim tijekom, što je dovelo da danas imamo razmjerno velik broj pjesnika koji su za svoj književni izričaj odabrali upravo govor svojeg rodnog kraja pa svoj djela stvaraju na čakavskom narječju i različitim dijalektima.

Očuvanje jezične baština pojedinih otoka nije jedini motiv koji je tjerao pisce da u svojim djelima prikazu otočki kraj: mnogi su od njih otočki mikrosvijet uveli u svoja djela želeći iskoristiti atmosferu izoliranosti i osamljenosti malih otočkih mjesta da bi bolje opisali djelovanje svojih likova u tako specifičnom okruženju. Drugi su pak željeli prikazati poseban način života na otoku: tradicionalnost, mediteranski ugođaj, povratak baštini i općenito otočki način života.

Autori: