Pripadnik je hvarske vlastelinske, ali osiromašene obitelji. Javnu humanističku školu vjerojatno je završio na Hvaru, a studij prava u Italiji, vjerojatno u Padovi. Po povratku u domovinu obavljao je različite javne poslove, odnosno bio je notar u Korčuli (1535-1538), te sudac u Zadru (1549-1562). Prijateljevao je s P. Hektorovićem, M. Vetranovićem, M. Držićem i N. Nalješkovićem. Godine 1525. Vinko Pribojević u svom hvarskom govoru De origine successibusque Slavorum (O podrijetlu i zgodama Slavena) spominje Pelegrinovića kao jednog od istaknutih hvarskih književnika.
Pelegrinović je autor Jeđupke, lirskog oblika u dramaturškom okruženju (S. P. Novak). Riječ je o zbirci pokladnih maskerata, pjesama pučkog karaktera koje izgovaraju sudionici pokladne povorke, vjerojatno nastaloj između 1525-1527, po uzoru na talijansku cingaresku.
Godine 1599. u Veneciji je otisnuta kao Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića Dubrovčanina. U Čubranovićevo autorstvo Jeđupke posumnjali su povjesničari književnosti u još u 19. stoljeću, ponajprije stoga što pisca Andriju Čubranovića (ili Andriju Zlatara iz Zbornika Nikše Ranjine) od suvremenika spominje jedino Antun Sasin, te o njemu ne postoje nikakvi arhivski podaci, što je vrlo neobično. Sumnje u autorstvo potvrdila je tekstualna usporedba Čubranovićeve Jeđupke s drugom, obimnijom rukopisnom Jejupkom za koju se držalo da je Pelegrinovićeva (i koju se smatralo plagijatom “Čubranovićeve”). Analiza je pokazala da je Pelegrinović autor obje maskerate. Pisac Andrija Čubranović prema mišljenju Antuna Kolendića najvjerojatnije nije niti postojao i to mišljenje je danas uglavnom općeprihvaćeno.
Varijanta Jeđupke otisnuta u Mlecima sastoji se od šest maskerata kojima se Ciganka (Jeđupka, odnosno Egipćanka, jer se vjerovalo da Cigani potiču iz Egipta) obraća gospođama, odnosno publici, i uvodne pjesme, dok se prijepis duže varijante, nastao možda kao autorova reakcija na neautorske dopune koje je izvorni tekst doživljavao čitanjem i prepisivanjem, sastojao od dvadeset maskerata (“sreća”), od kojih je osamnaest sačuvano. Maskerate koje nedostaju pronađene su u drugim rukopisima, pa je tako druga pjesma Trogirskog rukopisa najvjerojatnije devetnaesta pjesma Jeđupke, dok je četvrta pjesma iz kraće varijante vjerojatno dvadeseta pjesma, a šesta maskerata druge varijante, koja je možda zbog svoje dužine bila isključena iz rukopisa, dospjela je u izdanje prve varijante Jeđupke iz 1599. godine.
Pojedine “sreće”, odnosno proročanstva i savjete, Romkinja izgovara gospođama kao gatanje, i one obiluju folklorom, uz primjetan utjecaj usmene poezije, karnevalskom groteskom, ali i renesansnim temama kao što su ljubav i prolaznost mladosti. Na kraju svake “sreće” nalazi se “uzdar”, jedan katren koji izražava zahvalnost za dobiveno proročanstvo.
Jeđupka je postigla veliki uspjeh i imala brojne oponašatelje u stoljećima koja su slijedila, a danas ju se smatra jednim od najuspjelijih djela starije hrvatske književnosti. Ova cingareska pučkoga jezika i petrarkističkog stila češće se ubraja u lirski nego u dramski žanr, ali je po svemu sudeći bila namijenjena izvođenju na karnevalima.
Pelegrinović je pisao i poslanice, od kojih je sačuvana samo ona iz 1557. godine upućena M. Bobaljeviću, dok je u mladosti najvjerojatnije sastavljao i ljubavne stihove, koji se danas smatraju izgubljenima.
Tekst je priređen prema izdanju:
- Pjesme Nikole Nalješkovića, Andrije Čubranovića, Miše Pelegrinovića i Saba Mišetića Bobaljevića i Jegjupka neznana pjesnika, Stari pisci hrvatski knj. 8, JAZU, Zagreb, 1876.
