Ivana Petešić
Kada se nakon misije svete braće Ćirila-Konstantina i Metoda u Moravsku proširila katolička vjera cijelim slavenskim prostorom, proširilo se još nešto – novo slavensko pismo, koje je sastavio sam Ćiril: glagoljica.
Iako su svi Slavenski narodi u nekom trenutku svog postojanja koristili glagoljicu kao svoje pismo, u Hrvatskoj se ona toliko ukorijenila da je počela dobivati i nove, samo hrvatskom prostoru svojstvene oblike. Naime, slova koje je Ćiril-Konstantin za potrebe prijevoda svetih knjiga sastavio bila su oblih kontura, no ona su na hrvatskom tlu počela dobivati uglate oblike i tako načinila novu vrstu glagoljice – uglatu ili hrvatsku glagoljicu, kojom se na hrvatskim prostorima pisalo sve do u kasno 19. stoljeće.
Kako se u našu priču o glagoljici uklapaju otoci? Činjenica jest da od svih danas sačuvanih glagoljskih tekstova velika većina potječe upravo s hrvatskih otoka. Jedan od razloga tako bogatoj produkciji tekstova može biti ona osobina otoka koja ima svoje dobre i loše strane – njegova izoliranost. ‘Kopno koje je sa svih strana okruženo morem’ – jedan je od najčešćih geografskih opisa otoka. Kao takvo, područje otoka nije sasvim pristupačno, niti lako dosegljivo. Upravo je to jedan od razloga zašto su upravo na otocima svoj dom našle stotine redovnika. Izoliranost je zasigurno bila jedan od razloga koji je potakao redovnike da svoje samostane smjeste upravo na otocima, kako bi se neometano mogli posvetiti slavljenju Boga, ali i ostalim djelatnostima koje su samostanske i ostale vjerske zajednice prakticirale tijekom stoljeća.
Jedna od njih je bila i bavljenje pisanom riječi, točnije, prepisivanjem starih, pisanjem novih i općenito čuvanjem svih vrsti tekstova. Svaki je samostan imao skriptorij – posebnu prostoriju u kojoj se radilo upravo na prepisivanju starih i pisanju novih tekstova. Odatle su i potekla većina glagoljskih tekstova koje danas poznajemo. Dakako da pisarska funkcija nije bila ograničena samo na redovnike – i mjesni su svećenici imali ulogu nositelja pismenosti. Tako je nastao hrvatski fenomen popova glagoljaša – svećenika i redovnika koji su svoj život i rad posvetili glagoljici i pisanju na njoj. Često su opisivani kao jednostavni ljudi, koji su živjeli u bliskom odnosu sa svojim župljanima i koji su nastojali sačuvati hrvatsku riječ za buduće naraštaje, prepisujući tekstove pod slabašnim svjetlom svijeća u hladnim skriptorijima. Svećenici su također bili na usluzi narodu pa su na glagoljici zapisivali i pravne dokumente, ispunjavali popise krštenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih. Tako su u prvim vremenima hrvatske pismenosti i dugo poslije hrvatsku riječ čuvali i očuvali ljudi od vjere, smješteni na hrvatskim otocima
