Hvarski renesansni književnik, slikar i glazbenik Martin Benetović autor je “smiješnice” Hvarkinja, najstarije sačuvane komedije s otoka Hvara.
Potječe iz ugledne pučke obitelji, otac mu je bio cijenjeni komunalni liječnik, ali on sam nije imao stalnoga zanimanja. Iz dokumenata o njegovom životu znamo relativno malo: 1598-1601. bio je orguljaš hvarske katedrale, a 1599. naslikao je u franjevačkoj crkvi u Hvaru šest slika s prikazom muke, koje je i potpisao. Dakle, osim dramskim radom, Benetović se bavio još dvama umjetnostima. Kasnije, nakon očeve smrti, vodio je imanje i često putovao kao trgovac u Dubrovnik i Veneciju, gdje 1607. boraveći kao predstavnik hvarskih pučana iznenada umro.
Komedija Hvarkinja, jedino djelo za koje pouzdano znamo da mu je Benetović autor, otkrivena je i objavljena 1915. godine. Naslov Hvarkinja nije izvoran, dao ga je priređivač prvog izdanja P. Karlić, a u Trogirskom rukopisu, jednom od tri sačuvana, naziva se Komedija od Bogdana prema jednom od likova. Nastala je vjerojatno oko 1600. i sudeći prema prologu, prikazana je o pokladama. To je najstarija potvrda postojanja renesansne komedije i na Hvaru.
Benetović se naslanja na Marina Držića, kojega spominje i citira u drami (Tirena), što je potvrda kulturnih i drugih veza Hvara i Dubrovnika, očita i u sadržaju Hvarkinje. Dobro je upoznat i sa književnim nasljeđem svoga otoka, pa tako zaljubljeni gospar Mikleta citira Lucićevu poeziju i Robinju, a iz sačuvanih dokumenata poznato je da je s Lucićevim sinom bio u vezi. Benetović u prologu Hvarkinje sebe naziva “novim meštrom”, ali nije poznato da li pod “starim meštrima” podrazumijeva hvarske komediografe koji su mu prethodili, ili možda misli samo na Dubrovčane.
Unatoč oslanjanju na Držića, Benetović zapravo pripada novijem tipu komedije. Premda ima dosta zajedničkih karakteristika sa Držićem i “učenom” komedijom (komedija erudita), Hvarkinja se svrstava među ridiculose, hrvatski smješnice, ulične komedije popularne u Italiji u to doba. S Hvarkinjom u nas započinje niz smješnica, kojih iz 17. stoljeća poznajemo desetak (u našem izboru donosimo komediju Ljubovnici), a po mišljenju S. P. Novaka, Hvarkinja je, premda prva, ostala najuspjelija smješnica.
Benetovićevi likovi su Hvarani, građani različitih slojeva i hvarski seljaci, ali i Mlečani, Dubrovčani i stanovnici Makarskog primorja, uz vjerno prenesene jezične idiome i mentalitete, na čemu se i grade brojni komični efekti. Sadržaj komedije u potpunosti je renesansni: prate se složene ljubavne zgode različitih likova i različitih tipova, dok je u pozadini svega novac, baš kao i kod Držića.
Hvarkinja nije za života autora mogla biti izvođena u starom hvarskom komunalnom kazalištu, jer je ono otvoreno nekoliko godina nakon Benetovićeve smrti, 1612. godine. Igrana je vjerojatno na otvorenom prostoru, a iz teksta i scenskih naznaka Batušić zaključuje da je “Benetović u tančine poznavao serlijevsku koncepciju scenskog prostora”, odnosno pozornicu učene komedije, s jedinstvenim prizorištem, te “s perspektivnim prospektom ili kutnim portalnim kulisama”. Bila je dobro poznata u Dalmaciji i nakon autorove smrti. Primjerice, sva tri rukopisa Hvarkinje pronađeni su izvan Hvara (Trogir, Zadar) i po njima se može zaključiti da je komedija izvođena u tim gradovima tijekom 17. stoljeća. Sa sigurnošću znamo da je Hvarkinja izvedena 1731. u Trogiru, dakle preko 120 godina nakon autorove smrti. Usprkos njenom erotikom nabijenom sadržaju, postavili su je svećenici i klerici, koji su igrali i ženske uloge, što je vrlo neobično, premda se zna da je izvedba bila “zatvorenog tipa”.
Benetović je možda autor i nepotpuno sačuvane Komedije od Raskota, pronađene u Jelsi u prijepisu iz 18. stoljeća, u kojoj se javljaju i neka lica iz Hvarkinje. To djelo preuzima motive iz seljačkih komedija mletačkog autora Angela Beolca (Ruzzante), lokalizirane u hvarski ambijent. U tom tekstu postoji i niz drugih podudarnosti sa Hvarkinjom, ali se ne može sa potpunom sigurnošću potvrditi da li je autor sam Benetović ili neki njegov sljedbenik. Autor Komedije od Raskota ujedno je sigurno i autor kratke farse Prigovaranje pod Kresišćen u Plamah meu Bojdanom i Raskotom lovčarom varhu Brušanih, o sukobu seljaka i plemića.
Tekst prema:
- N. Nalješković, M. Benetović, J. Palmotić: Djela, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1965, str. 137-225.
