(16-19. stoljeće)
Kajkavska književnost živi u kontinentalnom dijelu Hrvatske od polovine 16. do polovine 19. stoljeća, kada naglo i “nasilno” zamire zbog ilirske reforme i prihvaćanja štokavskog jezika kao književnog standarda. Kajkavski književni jezik, premda je književna produkcija manje razvijena, a i danas manje poznata nego u Dalmaciji i osobito Dubrovniku, u tom je periodu bio izrazito bogat, razvijen i pogodan za književno izražavanje. U starijoj kajkavskoj književnosti prevladavaju nabožne teme, a pisci i prepisivači najčešće su redovnici isusovačkog, pavlinskog ili franjevačkog reda; u manjoj mjeri plemići i građani. Tematiziraju se i suvremeni događaji, npr. ratovi s Turcima, seljačka buna 1573, urota zrinsko-frankopanska i dr. Na nastanak književnosti utjecali su i reformacija i protureformacija. Grafija se temelji na mađarskoj, te se kroz tri stoljeća uglavnom nije mijenjala.
U to vrijeme službeni je jezik u kontinentalnoj Hrvatskoj bio latinski, dok su viši slojevi koristili njemački i u manjoj mjeri mađarski, pa javljanje književnosti na kajkavskom jeziku pokazuje poseban odnos pisaca prema svom narodu. Vrijednost se te književnosti danas ponovno uočava i ona se rehabilitira, nakon zanemarivanja, pa i obezvrjeđivanja od strane književnih znanstvenika 19. stoljeća.
Od proznih djela te književnosti ističe se pravni spis Decretum Ivana Pergošića iz 1574. te djela Antuna Vramca, ljetopis Kronika (1578.) i nabožno djelo Postilla (1586.). Vrijedi spomenuti još: Juraja Ratkaja, djelo Adrianskoga mora sirena Petra Zrinskoga (1660.), pjesnički opus Frana Krste Frankopana, leksikografska i druga djela Jurja Habdelića i Ivana Belostenca, Pavla Rittera Vitezovića (Odiljenje sigetsko, Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, 17. stoljeće), Adama i Katarinu Patačić (18. st.), te na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće dramskoga pisca Tita Brezovačkog (komedije Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš). Napokon, i pokretači ilirskog preporoda počinju svoj rad pišući na kajkavskom i u staroj grafiji. Pavao Štoos tako svoju pjesmu Kip domovine vu početku leta 1831 piše kajkavskim narječjem, kajkavski svoje pjesme i druga djela pišu i Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Ljudevit Vukotinović, Josip Kundek i drugi. Ilirskom reformom nestaje iz uporabe kajkavski književni jezik i postepeno zamire starija kajkavska književnost. Novija kajkavska književnost u 19. i 20. stoljeću ne piše se tom standardnom varijantom kajkavštine, nego pojedinim kajkavskim dijalektima i drugačijom grafijom (Šenoa, Matoš, Galović, Domjanić, Ivan Goran Kovačić i drugi; Krleža pak u Baladama Petrice Kerempuha koristi stilizirani i prilagođeni vokabular starijih kajkavskih pisaca).
Kajkavska poezija zapisivala se u rukopisne zbornike, kao i u drugim dijelovima Hrvatske i Europe. Neke od tih pjesmarica sastavio je jedan zapisivač, neke je pak pisalo više ruku u dužem vremenskom periodu. Iz starijih je stoljeća takvih zbornika sačuvano samo nekoliko, od kojih je najstarija tzv. Prekomurska pjesmarica I (vjerojatno iz 1593.), Pavlinski zbornik (1644.) i Ščrbačićeva pjesmarica (1687.). Najstarija tiskana zbirka je iznimno popularna Cithara octochorda (prvi put tiskana 1701, uz dva ponovljena izdanja iz 1723 i 1757 godine). Osobito je velika produkcija takvih pjesmarica u 18. stoljeću (gore navedena zbirka ljubavne poezije Katarine Patačić iz 1781), te u prvoj polovici 19. stoljeća. Osim u pjesmaricama, kajkavska poezija u manjoj je mjeri objavljivana i u iznimno popularnim kalendarima, koji su bili jedina tiskovina dostupna najvećem dijelu puka 17, 18, pa sve do 70-tih godina 19. stoljeća.
Pjesmarice sadrže u navjećoj mjeri pjesme duhovnog karaktera, od kojih su neke prijevodi s latinskog i drugih jezika, ali i svjetovnog karaktera, među kojima neke tematiziraju i aktualne povijesne i političke događaje. Ima i ljubavnih, didaktičkih, đačkih, humorističkih i drugih pjesama. Iste se pjesme često, uz određene izmjene, ponavljaju u različitim rukopisima kroz više stoljeća, te su postanjem starije, čak i mnogo starije od samih sačuvanih rukopisa. Čini se da su ih zapisivali pripadnici svih društvenih slojeva i staleža, od svećenika i plemića, do građana i pučkih pjesnika, a katkada i sami autori. Većina pjesama su anonimne, jer se autorstvo, kao i izvornik prijevoda, navode vrlo rijetko, pa nam je danas poznato svega nekoliko imena. Zanimljivo je i da mjestimice postoje određene podudarnosti s pjesmama dalmatinskog i dubrovačkog kruga.
“Kajkavska poezija kao cjelina nije dosegla vrijednost poetskih ostvarenja dubrovačko-dalmatinske hrvatske književnosti. Ali, kajkavska poezija ima svoja karakteristična obilježja, ona je svojevrsna, u njoj ima prijevoda ali i mnogo originalnih tvorevina, pa je kao takva u sklopu cjelokupne hrvatske književnosti i značajna i zanimljiva. Velik broj zasad još malo poznatih sačuvanih tekstova te poezije, svjetovne i nabožne, odlikuje se bogatstvom izraza i jednostavnošću, životnom filozofijom i iskrenom nabožnosti, nježnošću i podrugljivošću, sjetom i šalom. Mnoge pjesme zrače osebujnom ljepotom…” (O. Šojat.)
Izvori:
- Hrvatski kajkavski pisci I (druga polovina 16. stoljeća), prir. Olga Šojat, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 15/I, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1977.
- Hrvatski kajkavski pisci II (17. stoljeće), prir. Olga Šojat, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 15/II, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1977.
- Pavlinski zbornik 1644., prir. Milan Moguš i Lovro Županović, HAZU – Globus, Zagreb, 1992.
- Ogenj reči, Antologija hrvatskoga kajkavskoga pjesništva, prir. dr. Joža Skok, Kaj br. IV-VI/1986.
