19. stoljeće
Razdoblje hrvatske književnosti koje bi odgovaralo književnom razdoblju romantizma u književnosti zapadnog kruga hrvatska književnopovijesna znanost najčešće je, u odnosu na društveno povijesni kontekst, nazivala književnošću hrvatskog narodnog preporoda, te književnošću ilirskog pokreta. Kako se stilske odrednice romantizma unutar hrvatske književnosti mogu pratiti od početka pa sve do kraja 19. stoljeća, tako književnost nastala u tom razdoblju, usprkos izuzetnoj određenosti zbivanjima vremena, nadilazi periodizaciju narodnog preporoda (od kraja 18. stoljeća, do druge trećine 19. stoljeća) i ilirskog pokreta (1835-1848). Riječ je o vremenu hrvatskog političkog i kulturnog buđenja koje je obilježeno Kukuljevićevim obraćanjem Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku, vremenu zahtijevanja naroda, te vremenu osnivanja i otvaranja čitaonica, Naučnog društva, Narodnog muzeja, Gospodarskog društva, Matice ilirske i dr. Rad na području standardizacije hrvatskog jezika (M. Vrhovac, Lj. Gaj i drugi), zajednička preporodna djelatnost pučana i plemića, kao i promicanje ideje slavenstva, osobito ideje o zajedničkom ilirskom porijeklu južnoslavenskih naroda, te pokretanje novina s književnim prilozima na hrvatskom jeziku (književni prilog Danica, Zora dalmatinska) odrazilo se u bogatoj književnoj produkciji toga vremena.
S europskim romantičarima, koje su poznavali i prevodili, hrvatski pjesnici dijele tematski interes za prošlost, narodnu književnost, ljudske osjećaje, egzotiku, dok se od njih razlikuju svojim nacionalnim određenjem koje se u književnosti odrazilo u prosvjetiteljskoj ulozi književnosti, kao i kroz izražavanje zajedništva, optimističnosti i moralnosti (A. Barac). U ovom književnom razdoblju pišu se, na razini hrvatske književne povijesti, značajna epska i dramska djela. Tako se najuspjelijim spjevom hrvatskog romantizma smatra spjev Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića, kojem se žanrovski pridružuju spjevovi Franje Markovića Dom i svijet i Kohan i Vlasta, te poema Dimitrija Demetra Grobničko polje. Prozno stvaralaštvo obilježeno je izuzetno bogatom putopisnom književnošću (A. Nemčić, M. Mažuranić, S. Vraz, I. Kukuljević Sakcinski, A. Veber Tkalčević), uvođenjem novelistike u hrvatsku književnost (Lj. Vukotinović, A. Veber Tkalčević, D. Demeter, I Kukuljević Sakcinski, D. Jarnević i dr.), kao i Nemčićevim započinjanjem, ali ne i dovršavanjem, prvog hrvatskog romana Udes ljudski. Dramsku književnost preporodnog razdoblja predstavljaju drame koje su, uz iznimku Nemčićevog Kvasa bez kruha, tematski usmjerene na prošlost nacije. Riječ je o dramskim ostvarenjima I. Kukuljevića Sakcinskog (Juran i Sofija i dr.), D. Demetra (Teuta, te libreto prve hrvatske opere Ljubav i zloba i dr.), D. Rakovca (Veronika Desnička i dr.), Lj. Vukotinovića (Prvi i zadnji kip i dr.) i M. Bogovića (Frankopan, Matija Gubec i dr.) koje su postavile temelje novije hrvatske dramske književnosti.
Ipak, književnost romantizma obilježena je prevladavanjem uglavnom rodoljubne i ljubavne lirike koja u svojoj raznolikosti obuhvaća gotovo sve lirske vrste (ode, epigrami, balade, romance, gazele, soneti i dr.). Najuspjelijim lirskim ostvarenjem hrvatskog romantizma smatra se ljubavna lirika Stanka Vraza, te na nivou sadržaja i forme raznovrsno pjesništvo Petra Preradovića. Lirika brojnih hrvatskih romantičara u svojoj raznovrsnosti postavila je temelje versifikacije i uspostavila živu književnu produkciju, te je svojom raznolikošću obogatila i potaknula, bilo osporavanjem ili odobravanjem, nadolazeće generacije hrvatskih pjesnika.
Izvori:
- Hrvatski narodni preporod, knj. I i II, prir. Jakša Ravlić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 28 i 29, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1965.
- Pjesnici hrvatskog romantizma 1 i 2, prir. Mirko Tomasović, Erasmus, Zagreb, 1995.
- Antun Pasko Kazali, Mato Vodopić, Luka Botić, Juraj Carić: Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 38, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1973.
