Matija Mažuranić, pripadnik glasovite književne, znanstvene i političke obitelji koja je presudno obilježila hrvatsko 19. stoljeće, putopisac, avanturist i graditelj, autor je kratkog putopisa Pogled u Bosnu (1842), kojega se smatra ponajboljim proznim djelom nastalim u vrijeme ilirskog pokreta.
Otac Ivan Mažuranić, imućni građanin grada Novog Vinodolskog, imao je pet sinova, od kojih su trojica, uz Matiju, ban i pjesnik Ivan Mažuranić i filolog i leksikograf Antun Mažuranić, bili književnici. Sin Matije Mažuranića je Fran Mažuranić, autor Lišća i pustolov koji je svojim putovanjima nadmašio oca, a kći njegovog trećeg brata Vladimira Mažuranića, također uglednog povjesničara, leksikografa i pravnog stručnjaka, je Ivana Brlić-Mažuranić.
Završio je njemačku pučku školu u Novom, a potom, obzirom da su mu tri brata bila na školovanju, nije mogao nastaviti više obrazovanje, pa je izučio kovački i stolarski zanat, što će se pokazati važnim u njegovom životu i na putovanjima. Zato je bio samouk, učio je iz knjiga starije braće te stekao široko obrazovanje i znanje. Neko je vrijeme boravio u Beču, gdje je samostalno pohađao predavanja na tehničkim fakultetima. Radio je kao građevinar i mjeritelj.
Zajedno s braćom oduševljava se Gajevim idejama i ilirizmom. U dogovoru s njima, potaknut željama za jedinstvom svih “ilirskih” (južnoslavenskih) naroda, 1839. kreće na put u Srbiju i Bosnu, koja je tada potpuno nepoznata, izolirana i egzotična provincija Osmanskog carstva, ne bi li izvidio na koji se način tamo može potaknuti nacionalni preporod i proširiti ideje ilirskog pokreta. Bosna i cijelo Tursko carstvo tada su u previranjima, potlačeni narodi ustaju jedni za drugima (Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska), ali vijesti koje s istoka stižu nije bilo moguće provjeriti.
Nakon povratka sljedeće godine, piše i 1842. u Gajevoj tiskari objavljuje knjižicu Pogled u Bosnu, putopis koji će ostati jedino njegovo objavljeno djelo.
Putovanje u Bosnu ponovio je nekoliko godina kasnije, potkraj 1848. godine. Zbog svojih je znanja, praktičnih zanatskih vještina, plemenitosti i hrabrosti stekao poštovanje i bosanskih muslimana i kršćana, te stupio u službu Fazli-paše Šerifije u Sarajevu. Nakon toga nekoliko je godina boravio i u Carigradu, te odatle putovao po Maloj Aziji, Egiptu, Mezopotamiji i Palestini.
U Novi se vratio 1852. godine i bavio se cestogradnjom i drugim građevinskim poslovima, te na žalost više nije pisao i objavljivao. Na cesti Rudolfini, koja spaja Novi s Josipdolom i Karlovcem, na najvišem prijevoju i danas stoji uklesano “Banska vrata – gradio Mažuranić”. Bio je uspješan poduzetnik i ugledan građanin, te je izabran i za gradonačelnika Novog Vinodolskog. Godine 1879. javili su se simptomi duševne bolesti. Umro je dvije godine kasnije u jednom sanatoriju u blizini Graza.
