Stanko Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca, romantičarskih ljubavnih pjesnika, te prvi hrvatski profesionalni književnik. Premda Slovenac, prihvatio je ideje ilirizma i pisao hrvatskim jezikom. U hrvatsku liriku unosi svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.
Pučku školu završio je u Svetinjama i Ljutomeru, a njemačku gimnaziju u Mariboru. Školovanje je nastavio studirajući pravo i filozofiju u Grazu. Tijekom osam godina provedenih u Grazu Vraz se više zanimao za književnost i učenje stranih jezika, nego za studij, te je diplomirao filozofiju, ali ne i pravo. Godine 1833. u Grazu upoznaje Lj. Gaja, a iste godine po prvi put posjećuje Zagreb, u kojem će se od 1839. trajno nastaniti. Govorio je francuski, španjolski, talijanski, engleski, njemački, veliki broj slavenskih jezika, te grčki i latinski. U Zagrebu se priključuje hrvatskim preporoditeljima, prihvaća ideje iliraca, te mijenja ime Jakob Frass u Stanko Vraz, kojem u prvo vrijeme pridodaje oznaku Ilirac iz Štajerske. Vraz je svoje kritičke članke objavljivao pod imenom Jakob Rešetar, dok je pseudonimom Jakob Cerovčan potpisao svoje mladenačke pjesme pisane na slovenskom jeziku. Nakon razlaza s Gajem zajedno s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem 1842. pokreće časopis Kolo. 1845. odlazi u Prag da bi nadgledao tiskanje svoje zbirke Gusle i tambure. U Pragu boravi i 1848. godine, kada kao potpredsjednik sudjeluje na praškom Slavenskom kongresu. Sve do pred kraj života, kada se zapošljava kao tajnik Matice ilirske, Vraz nije imao ni želio stalni posao, želeći se u potpunosti posvetiti književnosti, što ga na neki način čini prvim hrvatskim profesionalnim književnikom.
Nakon bezuspješnih pokušaja objavljivanja svojih pjesama u slovenskim časopisima, Vraz se čitateljstvu predstavlja prijevodom svoje slovenske balade Marko in Micika objavljene 1835. godine u Danici pod naslovom Stana i Marka. Dio svog književnog stvaralaštva sabrao je i objavio u svoje tri zbirke pjesama: Đulabije (1840), Glasi iz dubrave žerovinske (1841) i Gusle i tambura (1845). Prve dvije knjige Đulabija tiskao je 1840., dok su treća i četvrta knjiga objavljene tek nakon njegove smrti. Ljubavne stihove Đulabija, odnosno pisma Gajevoj nećakinji Ljubici (Juliji) Cantily, sastavio je u formi krakovjaka, poljske narodne pjesme, koju će nakon njega nasljedovati i drugi hrvatski preporoditelji. Vraz u pjesmi Odgovor braći što žele da pjevam davorije (Danica, 1837) iznosi razloge svog pisanja ljubavne lirike u vrijeme prevladavanja budničkih akorda.
Zbirku balada i romanci, Glasi iz dubrave žerovinske, posvetio je Dragojli Štaudar. Gusle i tamburaje naziv je treće Vrazove zbirke sastavljene od raznorodnih pjesama okupljenih u pet ciklusa, među kojima se ističe ciklus prijevoda A. de Lamartina, F. Schillera i drugih (Iza mora), te ciklus intimne lirike (Cvijeće i voće). Kao autor ciklusa od 47 soneta naslovljenih Sanak i istina (Danica, Iskra, 1845 – 1846), kao i ciklusa od sedam gazela, lirske vrste istočnjačkog porijekla koju je preuzeo od njemačkih romantičara, Vraz potvrđuje svoju privrženost i vjernost ljubavnoj tematici.
Vraz je u časopisima (Danica, Slavenski jug, Narodne novine, Kolo itd.) uz pjesme objavljivao brojne satire i epigrame (ciklus Cigani, Uj-horvat, Hrvat pred otvorenim nebom), te različite članke, među kojima se ističu književni prikazi (Narodne pjesme u Slavoniji) i putopisi (Put s gornje strane). Sakupio je i objavio Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839).
Izabrane Vrazove pjesme donosimo prema:
- Stanko Vraz: Pjesme i članci, u Stanko Vraz, Petar Preradović: Djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1965.
