Ivana Brlić-Mažuranić već je više od stotinu godina među najglasovitijim hrvatskim pripovjedačima. Njena dva najvažnija djela, zbirka bajki Priče iz davnine (1916.) i roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) vremenom nisu nimalo izgubili svoj sjaj i vrijednost.
Za života je dva puta predložena za Nobelovu nagradu, i prva je žena primljena u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), kao dopisni član (1937.). Pisala je i druge bajke (Trgovac Nav, Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći, Djevojčica i neman i dr.), pjesme, pripovijetke, basne u stihovima (Ezop i žabe, Dvije koze, Pas i vuk i dr.) eseje, poučne zgode u stihovima (njena Dječja čitanka o zdravlju s ilustracijama Vladimira Kirina iz 1927. najstarija je zasad pronađena slikovnica hrvatskih autora). Napisala je povijesni roman o zamjeniku kralja indijske pokrajine i kraljevine Gudžerat kojega su Turci, dok je bio dijete, ugrabili iz Hrvatske i prodali ga kao roba u Carigradu (Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata).
Ivana Mažuranić rodila se u Ogulinu, 18. travnja 1874. godine, u uglednoj hrvatskoj obitelji. Hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić po kojemu je dobila ime, bio joj je djed. Tu su još i pisci Fran i Matija Mažuranić. Baka joj je bila sestra pjesnika Dimitrija Demetra.
Obitelj Mažuranić u Ivaninom djetinjstvu često se selila, iz Ogulina u Karlovac, potom u Jastrebarsko i Zagreb. Ivana se školovala uglavnom kod kuće, tj. privatno, i to uglavnom na francuskom jeziku. Već sa devet godina napisala je dvije pjesme na francuskom jeziku, Ma Croatie, i Le bonheur (Moja Hrvatska i Sreća). Duboko je se dojmio boravak u Ogulinu kad je imala šest i dvanaest godina. Gledajući izbliza planinu Klek nad Ogulinom, slušala je priče o vješticama i divovima koji se tamo sastaju. U Ogulinu je napisala i svoju prvu pjesmu na hrvatskome jeziku, Zvijezdi moje domovine. Ovladala je i drugim jezicima, pa je čitala i na njemačkom, ruskom i engleskom jeziku. Jako ju je veselilo što je imala slobodu pri izboru lektire. Smatrala je to vrlo dragocjenim. Za narodne predaje, pjesme i običaje oduševio ju je djedov brat Matija Mažuranić, putopisac, kod kojega je bila prvi puta na moru, u Novom Vinodolskom. Očev bratić Fran Mažuranić, koji se proslavio kratkim zaokruženim pričicama s naslovom Lišće, potaknuo ju je da počne redovito pisati dnevnik.
Ivana se na svoj osamnaesti rođendan, prema želji roditelja, udala za Vatroslava Brlića i otputovala u Slavonski Brod. U Zagrebu je do tada živjela okružena kazališnim i drugim kulturnim događajima, kod kuće pod velikim utjecajem svoga djeda kojega je vrlo voljela i koji joj je usadio jak osjećaj dužnosti prema obitelji i domovini. Obitelj Brlić, u koju je ušla udajom za odvjetnika i diplomata Vatroslava Brlića, obilovala je umjetnicima, jezikoslovcima i kulturnim radnicima. Otac njenoga supruga Andrija Torkvat Brlić bio je tajnik bana Jelačića i prijatelj biskupa Strossmayera, te upravitelj njegovih imanja u Đakovu. S dolaskom u Slavonski Brod, ušla je u još jednu uglednu hrvatsku obitelj, s jednom od najbogatijih privatnih knjižnica na tim prostorima. Knjige i rijetke spise, vrijedna pisma sakupili su posebice otac i stric njenoga supruga, na različitim jezicima. Ipak, prvih desetak godina nakon udaje Ivana nije imala vremena za pisanje svojih djela i proučavanje ove knjižnice, jer je postala majka mnogobrojne djece. Rodila je Nadu (1893.), Ivana (1894.), Zoru (1897.), Zdenku (1899.), a sinovi Vladimir (1895.) i Nikola (1902.) umrli su ubrzo nakon poroda. K tome je trebala voditi veliko kućanstvo, kao supruga uglednog Brođanina uključiti se u društveni život grada, pomagati u održavanju velikog vinograda i ljetnikovca Brlićevac. Njega je zamislila i dala izgraditi njena svekrva, slikarica Franciska Daubachy Doljska Brlić. Čim su djeca malo odrasla, Ivana je počela pisati, prvenstveno za njih. U vlastitoj nakladi izišla joj je 1902. prva knjiga, zbirka pripovjedaka i pjesama Valjani i nevaljani, a 1905. zbirka kratkih priča i pjesama Škola i praznici. Godine 1912. objavljuje knjigu pjesama namijenjenu odraslima, pod naslovom Slike. Tu je knjigu posebice voljela. Sljedeće godine u Brlićevcu napisat će Čudnovate zgode šegrta Hlapića, čime počinje njezina spisateljska slava. Njoj su posebice pridonijele pohvale i kritike tada uvaženih književnika Antuna Gustava Matoša, Antuna Branka Šimića i Dragutina Domjanića. Prije Priča iz davnine napisala je i Autobiografiju koju su od nje zatražili iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1916.). Godinu dana kasnije, godine 1917., rodila je još jednu kćer, Nedjeljku (Nevu). Godine 1923. objavljena je Knjiga omladini (pripovijetke, pjesme, eseji i crtice).
Priče iz davnine prevode se na engleski jezik i objavljuju kod uglednog londonskog nakladnika George Allen et Unwin 1924. godine, koji će se kasnije proslaviti kao izdavač djela J. R. R. Tolkiena. Zbirka je u Engleskoj doživjela velike pohvale. To će biti samo početak prevođenja ove knjige na strane jezike (češki, švedski, danski, slovenski, talijanski, mađarski, ruski, njemački, francuski i dr.) i Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (danski, češki, slovački, makedonski, španjolski – prijevod je objavljen u Čileu, slovenski, njemački, engleski i dr.). Treće izdanje Priča iz davnine izlazi 1926. godine s dvije nove priče, Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor.
Godine 1930. objavljeno je u Hrvatskoj reviji njeno zapaženo predavanje Mir u duši, koje je održala na Dan mira, 11. studenoga 1929. Od 1935. živjela je ponovno u Zagrebu. Sređivala je i djelomice objavila građu iz obiteljskog arhiva, i popratila je svojim uvodom. Objavljuje i Jašu Dalmatina (1937.). Priču o tom dubrovačkom dječaku s prijelaza iz 15. u 16. stoljeće pronašla je u povijesnim istraživanjima svoga oca.
U godini svoje smrti 1938. pripremala je za tisak knjigu Srce od licitara, izbor pjesama i pripovjedaka koje su već prije bile objavljivane, ali je ta knjiga izašla iz tiska iza njezine smrti. Ivana Brlić-Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. Pokopana je u obiteljskoj grobnici u arkadama na Mirogoju u Zagrebu.
Posthumno, godine 1943. objavljena je knjiga Basne i bajke, u kojoj su objavljena djela pronađena u rukopisima i ranije objavljena u časopisima. Godine 2010. objavljena je knjiga Ivaninih dnevničkih zapisa što ih je vodila od 1888. do svojih zaruka, Dobro jutro, svijete! Dnevnički zapisi 1888.-1891. Priredila ju je Sanja Lovrenčić, autorica biografskog romana U potrazi za Ivanom (2006.) na osnovu koje je nastao istoimeni dokumentarni film Nane Šojlev, koji istražuje njenu duhovnost, privatni i spisateljski život (2008.). Jasna Ažman uredila je knjigu pod nazivom Brodski spomenari Ivane Brlić-Mažuranić, koja je prvi puta izašla 2008. godine. Pod uredništvom Vinka Brešića objavljeno je pet kritičkih svezaka Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić: Romani (2010.), Bajke i basne (2011.) Pjesme i priče (2012.), Članci i zapisci Dnevnici,, memoari, molitve, putni i drugi zapisi (2013.), Bibliografija – izdanja djela i literatura o Ivani Brlić-Mažuranić 1903.-2014.(2015.) Cilj je bio objaviti djela Ivane Brlić-Mažuranić prema rukopisnoj ostavštini, onako kako ih je ona zamislila i napisala, a ne onako kako su ih izmijenili redaktori i izdavači tijekom vremena.
Ivana Brlić-Mažuranić utječe na književni rad suvremenih pisaca za djecu, a posebice na opus Snježane Grković-Janović koja njeguje ljepotu izričaja i ritmičnost rečenice. Svojevrsni tematski i stilski nastavak Priča iz davnine jest Grkovićkin roman-bajka Striborovim stazama (1997.).
dr. sc.Diana Zalar
