Ivan Mažuranić je jedna od najvažnijih osoba u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Bio je pjesnik, jezikoslovac, političar i veliki reformator. Od 1873. do 1880. bio je hrvatski ban, prvi ban pučanin.
Proveo je niz reformi koje su Hrvatsku pretvorile iz zaostale polufeudalne zemlje u moderno društvo: za njegova banovanja osnovno obrazovanje postaje obvezno, obnovljen je rad zagrebačkog Sveučilišta, donosi se zakon o slobodi tiska, uvodi sudska porota itd.
Kao književnik poznat je po svom povijesnom epu Smrt Smail-age Čengića iz 1846. godine, jednom od najvažnijih djela hrvatske književnosti polovice 19. stoljeća. Ep dramaturški efektno opisuje suvremene događaje u susjednoj Crnoj Gori, smrt hercegovačkog tiranina Smail-age. Djelo je doživjelo više od 150 izdanja i prevedeno je na nekoliko stranih jezika.
Njegova poezija uglavnom je domoljubnog sadržaja. Na poziv JAZU napisao je nadopunu Gundulićevog epa Osman, nedostajuće 14. i 15. pjevanje.
Potječe iz imućne građanske obitelji iz Novog Vinodolskog, koja je kroz četiri-pet generacija dala čitav niz uglednih književnika, političara, znanstvenika, od kojih su najpoznatiji braća Ivan, Antun i Matija Mažuranić, Fran Mažuranić i Ivana Brlić-Mažuranić.
Pučku školu završio je u Novom Vinodolskom, gimnaziju u Rijeci, a filozofiju u Zagrebu i Szombathelyu (Mađarska). Godine 1835. upisao je studij prava u Zagrebu, završivši ga 1838. Nakon završenog studija isprava je radio kao pravnik u odvjetničkoj kancelariji u Karlovcu, ali kako mu ta služba nije osiguravala zadovoljavajuću materijalnu stabilnost, Mažuranić odlazi u Zagreb gdje je neko vrijeme bio suplent gimnazije. Nakon položenog odvjetničkog ispita otvara vlastiti odvjetnički ured, čime je osigurao prihode, te se vjenčao s Demetrovom sestrom Aleksandrom.
Tijekom burne 1848. perovođa je banskog povjerenstva, da bi godine 1850. bio imenovan generalnim prokuratorom za Hrvatsku i Slavoniju. Od 1861. do 1865. obnašao je dužnost prvog hrvatskog kancelara, a od 1873. Mažuranić je prvi hrvatski ban pučkog podrijetla. Tijekom sljedećih sedam godina, koliko je trajalo Mažuranićevo banovanje, provodio je različite reforme, među kojima se ističe uvođenje obaveznog osnovnog školovanja, otvaranje Sveučilišta u Zagrebu, te ustanovljavanje sudske porote itd. U Sabor se kao zastupnik vraća 1887. godine. U cijeloj svojoj političkoj karijeri, kao pripadnik Narodne stranke, a od 1862. godine Samostalne narodne stranke koju je osnovao i vodio, oštro se suprotstavljao mađarskoj dominaciji nad Hrvatskom, te se oslanjao na Beč i carski dvor.
Mažuranićevo književno djelovanje obuhvaća desetak godina njegovog života (1835-1848). Početkom njegovog stvaralaštva smatra se objavljivanje pjesme Primorac Danici. Mažuranić je desetak drugih, uglavnom rodoljubnih pjesama pisanih u varijantama alkejske i safičke strofe, također objavio u Danici. Pisao je sonete, prigodnice i ljubavne pjesme koje je sabrao i objavio njegovi sin Vladimir. Ivan Mažuranić je pisao i prozu, a među njegovim proznim djelima ističe se popularna poslanica Hěrvati Magjarom (À Horvátok a’ Magyaroknak, 1848).
Na poziv Matice ilirske godine 1844. napisao je nadopunu Gundulićeva Osmana (14. i 15. pjevanje), koja se smatra izuzetno uspješnom i uspjelom nadopunom, ali i značajnim samostalnim pjesničkim djelom. Prethodilo mu je temeljito proučavanje dubrovačkog pjesništva i samog Gundulićevog epa: s bratom Antunom sastavio je rječnik Osmana.
Autor je spjeva Smrt Smail-age Čengića (1846.), jednog od najznačajnijih djela hrvatskog narodnog preporoda, nastalog na osnovu zbiljskog događaja o kojem su u to vrijeme pisale dnevne novine. Riječ je o spjevu od 1134 osmerca i deseterca, strukturiranog u pet dijelova (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob), koji uz epske uključuje dramske i lirske sastavnice.
Znanje talijanskog, francuskog, engleskog, ruskog, češkog, poljskog, mađarskog i latinskog jezika omogućilo je Mažuraniću prevođenje djela T. Tassa, G. Boccaccia, M. Kožotića, A. Mickiewicza, Đ. Ferića.
Mažuranićeva znanstvena djelatnost uključuje sastavljanje Njemačko-ilirskog slovara, prvog modernog hrvatskog rječnika, kojeg je zajedno s J. Užarevićem objavio 1842., kao i autorstvo povijesno-pravnih i filoloških priloga u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku.
Tekst prema:
- Ivan Mažuranić: Sabrana djela (3 sv.), Liber / Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.
