Ivan (dubrovački: Dživo) Fran Gundulić (talijanski Giovani Gondola) dubrovački je barokni pjesnik i dramatičar, jedan od najvećih pisaca starije hrvatske književnosti.
Glavne karakteristike baroknog pjesništva su kićenost, gomilanje ukrasa, pobožan i uzvišen stil, religiozne teme, te pridavanje veće važnosti stilskim negoli tematskim vrijednostima. Barok se nastavlja na renesansu, a za njim slijedi klasicizam. U Hrvatskoj se u doba baroka razvilo nekoliko vrlo jakih regionalnih književnih krugova: dubrovačko-dalmatinski (osim Gundulića, istaknuti predstavnici su Dživo Bunić Vučić, Ignjat Đurđević, Junije Palmotić, Korčulanin Petar Kanavelić), kajkavski (kajkavske pjesmarice, Katarina Patačić), slavonski (Antun Kanižlić) i ozaljski (Fran Krsto Frankopan, Katarina Zrinska i Petar Zrinski) krug.
Od rođenja do smrti živio je u Dubrovniku, od 9. siječnja 1589. do 8. prosinca 1638. godine. Potekao je iz vlastelinske obitelji; otac Frano Dživov bio je trgovac i dužnosnik u upravi Dubrovačke Republike. Ivan Gundulić u mladosti je dobio nadimak Mačica. Školovao se u Dubrovniku, završio je humanističku gimnaziju, a profesori su mu bili Lopuđanin Petar Palikuća, isusovac, latinski pjesnik i prevoditelj, te Toskanac, talijanski pjesnik i autor nadopune Tassova Oslobođenog Jeruzalema, Camillo Camilli. Oženio se 1628. godine Nikom Sorkočević s kojom je imao petero djece. Obnašao je visoke dužnosti u Republici – bio je član Velikog vijeća, knez u Konavlima, član Senata, a neposredno pred smrt 1638. i član Malog vijeća. Obavljao je i različite javne službe; bio je sudac, carinski službenik, nadzornik oružarnice, nadzornik žitnice itd. Uz politički i odvjetnički rad, bavio se i pjesništvom što mu je donijelo slavu i čast velikoga hrvatskog pjesnika. Da ga rana smrt nije spriječila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike (otac mu Fran biran je za kneza 5 puta, a knez je bio i sin Šiško). Pokopan je u obiteljskoj grobnici ispred velikog oltara u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Gundulić je kao pjesnik već za života bio cijenjen i slavan. U 19. stoljeću hrvatski preporodni duh podiže ga na najistaknutije mjesto nacionalne književnosti i kulture. Takvim će ga središnjim likom prikazati i Vlaho Bukovac na svečanom zastoru koji prikazuje hrvatski narodni preporod (1895.) u zagrebačkom HNK-u. U Dubrovniku je 1898. na Gundulićevoj poljani Gunduliću podignut spomenik, rad Ivana Rendića. Gundulićevo je lice na novčanici Republike Hrvatske.
Na svoje pjesničko djelo Ivan Gundulić daje osvrt, za književnu povijest vrlo vrijedan, u predgovoru prvoga objavljenog djela Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) posvećenoga »mnogo svitlomu gospodinu Maru Mara Bunića vlastelinu dubrovačkom«. U toj posveti pjesnik tumači zašto je Pjesni pokorne, prepjeve biblijskih psalama kralja Davida, odlučio otisnuti. One su »zrak od svjetlosti«, za razliku od mladenačkih mu pjesničkih djela koja su »porod od tmine«. Kao svoja »mračna« djela navodi melodrame – dramska »složenja«: Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon, Koraljka od Šira, Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida. Do danas su od njih sačuvana samo posljednja četiri. To su uglavnom prerade talijanskih tada popularnih drama. Prema riječima samog autora, sve su se te drame »na očitijeh mjestijeh s velicijem slavam« prikazivale u Dubrovniku. Arijadna i Prozerpina ugrabljena obrađuju teme iz grčke mitologije: Arijadna se temelji na mitu o kćeri kretskoga kralja Minosa, a Prozerpina na Plutonovoj otmici Prozerpine, kćeri božice Cerere. U Dijani se obrađuje mit o božici Dijani zaljubljenoj u Endimijona, dok dramski prizor Armida tematizira jednu epizodu Tassova Oslobođenog Jeruzalema. Gundulić navodi da je osim melodrama pisao i pjesme. O tim »mnozijem i bezbrojnijem pjesnima taštijem i ispraznijem« ne zna se mnogo, sačuvana je samo jedna – Ljubovnik sramežljiv. Dakle, pjesnik će svojom odlukom donesenom u duhu katoličke obnove i isusovačkog odgoja napustiti klasične mitske teme i prionuti kršćanskim religioznim temama i deklarirat će se u spomenutom predgovoru kao »krstjanin spjevalac«.
Pjesni pokorne kralja Davida sadrže prepjeve sedam pokajničkih psalama Davidovih (6, 31, 37, 50, 101, 129, 142) i originalnu religioznu pjesmu Od veličanstva božjeh. Prepjevima ostvarenima u osmeračkim katrenima Gundulića se smatra jednim od najboljih prevoditelja psalama na hrvatski jezik.
Osam mjeseci nakon prvog objavljenog djela Gundulić u Mlecima objavljuje Suze sina razmetnoga (1622.). To je religiozna poema u tri pjevanja – »plača« – s temom iz biblijske prispodobe iz Evanđelja po Luki o grešnom sinu i dobrom ocu. Priča ima alegorijsko značenje u kojemu se čovjek odmiče od Boga i pristaje uz grijeh, ali se i kaje i vraća Bogu. Gundulićeva religiozna poema napisana je u maniri talijanske religiozne poeme iz XVI. stoljeća. Tema ljudskoga grijeha i Božjeg oprosta razrađena je brojnim baroknim motivima, kao što su: prolaznost ženske ljepote, prolaznost života, prolaznost svega materijalnoga, kao i baroknim stilskim postupcima: antitezama, neobičnim metaforama, usporedbama, paradoksima i oksimoronima. Suze sina razmetnoga bile su uzor kasnijim religioznim poemama u hrvatskoj književnosti (Bunićevoj Mandalijeni pokornici, Đurđevićevim Uzdasima Mandalijene pokornice i Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji).
Gundulićeva pastirska igra Dubravka izvođena je 1628. godine u Dubrovniku »prid Dvorom«, pa se pretpostavlja da je nastala sredinom dvadesetih godina toga stoljeća. Tiskana je prvi put tek 1837. godine. Pripada dramskoj vrsti pastorale, popularnoj u doba renesanse i baroka, a pisana je različitim stihovima. Radnja se događa u neodređeno mitsko vrijeme blagostanja i pravednosti, u idiličnom prostoru šume, dubrave, a pripovijeda o slavljenju slobode u Dubravi, što se obilježava i vjenčanjem najljepše pastirice s najljepšim pastirom. Dramski zaplet stvara bogati i ružni Grdan koji podmićuje suce želeći dobiti Dubravkinu ruku. Radnja se sretno raspliće intervencijom boga Lera, vjenčanjem Dubravke i Miljenka, slavljem i pjevanjem Himne slobodi. Sadržaj Dubravke alegorijski se tumači u kontekstu dubrovačkog aristokratskoga političkog ustroja: Dubrava je Dubrovnik, Miljenko vlastela, podmukli i ružni Grdan bogato je građanstvo koje se želi domoći plemstva ženidbom s plemkinjama. Tako se Dubravka iščitava kao politička drama koja odbacuje mogućnost sudjelovanja građanstva u dubrovačkoj vlasti.
Svoje najveće i najsloženije djelo – povijesni ep Osman – Gundulić započinje pisati 1637. ili 1638. godine. Vijesti da se Turci spremaju na Poljsku počele su u Dubrovnik stizati još 1621., a već u lipnju saznalo se i za ishod Hoćimske bitke. Taj će povijesni događaj biti Gunduliću poticaj i tema. Osman je ispjevan u 20 pjevanja. Nije sačuvan autograf Osmana (autorov rukopis). Sačuvani su brojni rukopisni prijepisi epa, no ni u jednom od njih nema 14. i 15. pjevanja. Dopune su napisali Pjerko Sorkočević (1826.), Marin Zlatarić (1826.) te Ivan Mažuranić (1844.) čija se smatra najuspjelijom. Ep je tiskan 1826. godine. Gundulić je u Osmanu opjevao poljsko-turski sukob kod Hoćima 1621. i pogibiju mladoga sultana Osmana II. u Carigradu 1622. Ep započinje refleksijom o ljudskoj oholosti. Oholost će kao prvi od sedam glavnih grijeha biti na kraju epa kažnjena – kao osobina mladog sultana oholost će biti uzrok i njegove propasti. Ta će tema, propast sultana Osmana II, biti obrađena trima radnjama: pripovijedanjem o hoćimskoj bitki, putovanjem dvaju turskih podanika (Ali-pašino u Varšavu da sklopi s Poljacima primirje i Kazlar-agino na Balkan da Osmanu nađe žene plemenita roda), te pobunom janjičara u Carigradu i Osmanovim smaknućem. Iako ima elemente kršćanskog epa (antiteza islam – kršćanstvo koja se utjelovljuje u suprotstavljenosti Osmana i Vladislava), slavenskog epa (barokni slavizam u isticanju zasluga poljskog naroda u oslobođenju od Turaka, u unošenju likova pripadnika drugih slavenskih naroda, npr. Sunčanice) i putopisnog epa (u Ali-pašinu putovanju), Osman je primarno povijesni ep. Njegova je žanrovska struktura izrazito kompleksna, a uključuje i jednostavne oblike – legende, izreke, aforizme, poslovice. Ep je pisan u osmeračkim katrenima s rimom ab ab i pjevanjima podjednake dužine. Stilom je vrstan primjer barokne i manirističke umjetnosti – bogat je stilskim figurama: hiperbolom, personifikacijom, metonimijom, kontrastom, gradacijom, antitezom…
Gundulićev ep Osman zarana je bio cijenjen i nasljedovan, istraživan i opisivan, prevođen na druge jezike, citiran i intertekstualno uključivan u druga djela. Uprizoren je i na sceni HNK-a 1992. godine, u režiji Georgija Para.
dr. sc. Jelena Vignjević
Spjev Osman – u cijelosti, zajedno s Mažuranićevom dopunom – kao i poema Suze sina razmetnoga dostupni su i kao zvučne knjige, obje u interpretaciji Frana Maškovića.
