Honoré de Balzac je začetnik realizma u francuskoj i europskim književnostima. Premda je autor drama, kazališnih i likovnih kritika, eseja, a djelovao je i kao novinar, Balzac je slavu stekao svojim golemim proznim opusom, u prvom redu ciklusom romana i pripovijetki pod zajedničkim naslovom Ljudska komedija (La Comédie humaine), u kojemu daje široku sliku francuskoga društva svoga doba. Ljudska komedija nastaje od 1829. do 1852. godine, te uključuje 91 romana i pripovijetki, među kojima je i jedno od njegovih najuspjelijih i najpoznatijih djela, roman Čiča Goriot (1835.).
Odrastao je u trgovačkoj građanskoj obitelji. Kao mladić odlazi u Pariz s nakanom da izgradi književnu karijeru. Njegov život i djelo počivaju na dvama temeljima nove građanske klase – radu i novcu. Uvjeren kako ništa u životu nije darovano i sve se postiže radom, Balzac je radio (pisao) puno, danju i noću. Objavljivao je literarne tekstove, uređivao časopise, politički se angažirao, učio (sociologiju, filozofiju, ekonomiju), pisao filozofska djela i polemike. Bio je jedan od prvih francuskih profesionalnih književnika, a svoj grandiozan opus stvorio je u relativno kratkom vremenu, od 1830. do 1848. godine.
Napisao je stotinjak djela od kojih je najveći broj obuhvaćen Ljudskom komedijom (La Comédie humaine). Balzacova je temeljna preokupacija u Ljudskoj komediji, koja naslovom uspostavlja asocijativnu vezu s Danteovom Božanstvenom komedijom, opisati francusko društvo u prvoj polovici 19 stoljeća. Balzac želi sveobuhvatno prikazati odnos između društva i pojedinca, s mnogih aspekata – moralnoga, emocionalnoga, socijalnoga, ekonomskoga, filozofskoga. Ljudsku komediju podijelio je u tri dijela. Prva skupina, Analitičke studije, razmatra načela koja upravljaju ljudskim životom; od planiranih 5 romana dovršena je samo Fiziologija braka (La Physiologie du mariage, 1829.). Druga skupina, Filozofske studije, istražuje okolnosti koje određuju čovjekovu sudbinu – od 22 dovršena romana ističu se Chagrinska koža (La Peau de Chagrin, 1831.) i Louis Lambert (1835.). Treća skupina, Studije društvenog života, bavi se utjecajem tih načela i okolnosti na živote pojedinaca i društva, a raščlanjena je u 6 podskupina – prizori iz privatnog života (Otac Goriot – Le Père Goriot iz 1835. i još 26 drugih), prizori iz provincijskog života (Ljiljan u dolu – Le Lys dans la vallée, 1836.; Eugénie Grandet, 1833.; Izgubljene iluzije – Illusions perdues, 1836–43., i 7 drugih), prizori iz gradskog (pariškog) života (César Birotteau, 1837., i 13 drugih) te prizori iz političkoga, vojničkoga i seoskog života. Jedinstvo Ljudske komedije, vrlo složene i obimne književne strukture, Balzac je postigao praćenjem istih likova kroz različita djela, što je smatrao svojim velikim otkrićem. Likovi se kroz djela razvijaju, mijenjaju i usložnjuju odnose. Djela iz Ljudske komedije drži na okupu i tematika, ali i jedinstvena poetika po kojoj se i danas Balzaca smatra začetnikom realizma kao nove književne epohe. Iako još nasljeduje i brojne romantičarske odlike, Balzac uvodi u književnost nove teme, dotad prešućivanu stvarnost, materijalistički duh društva, služenje novcu i položaju, gubljenje temeljnih ljudskih vrlina, sve veću raslojenost društva, raspad tradicionalnih odnosa. Osim toga, Balzacovi su romani označili početak modernoga romana – kompleksne književne vrste koja u sebi sjedinjuje brojna područja i teži sveobuhvatnosti.
Balzac je značajno utjecao na druge francuske i europske spisatelje u razdoblju realizma, na Dickensa, Flauberta, Zolu. Flaubert ga je osobito cijenio. Balzacov Ljiljan u dolu bio je inspiracija Flaubertovu Sentimentalnom odgoju, a Žena od trideset godina Gospođi Bovary. Rana Balzacova priča Jedan sat mog života (1822.) bila je poticaj Proustu za njegov romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Balzac je utjecao i na hrvatske realiste, osobito na Ksavera Šandora Gjalskog, Antu Kovačića i Vjenceslava Novaka (»hrvatskog Balzaca«).
dr. sc. Jelena Vignjević
