Francuski romanopisac Marcel Proust jedan je od utemeljitelja modernoga europskog romana.
Rođen je u predgrađu Pariza Auteuilu, u bogatoj građanskoj obitelji. Krhak, nježan i hipersenzibilan, zarana oboljevši od astme, Proust provodi djetinjstvo okružen pažnjom i ljubavlju svoje obitelji, osobito majke. U jedanaestoj godini stupa u gimnaziju Condorcet. Ističe se u povijesti i filozofiji, zanima ga kazalište, dosta čita i surađuje u đačkim književnim časopisima. Poslije mature (1889.), Proust odlazi na odsluženje vojnog roka u Orleans. Vrativši se u Pariz, upisuje se u Školu političkih znanosti i na Sorbonni sluša predavanja iz filozofije koja je držao Henri Bergson, tada na vrhuncu slave, a koji će snažno utjecati na Prousta. U to vrijeme Prousta zaokupljaju dvije stvari: književnost i mondeni život. U časopisu Le Banquet, pokrenutom 1892. godine, objavljuje svoje pripovijetke, članke, bilješke o pročitanim knjigama. Ovi tekstovi, kao i oni iz časopisa Le Gaulois, La Presse i La Revue Blanche tiskani su 1896. u prvoj Proustovoj knjizi Zadovoljstva i dani. Iste godine počinje pisati roman Jean Santeuil, koji će biti objavljen tek trideset godina poslije njegove smrti (1952.). Mladoga Prousta posebno privlači mondeni život. Mlad i privlačan, bogat i duhovit, rado je viđen u najpoznatijim aristokratskim i građanskim salonima. Kreće se u društvu princeza i markiza, vojvoda i baruna, druži se s najpoznatijim umjetnicima svoga vremena. Poslije razdoblja mondenog života, u njegovu životu nastaje velika promjena. Zdravstveno stanje mu se pogoršava, umiru mu roditelji — otac 1903. a majka, čija je smrt posebno pozlijedila njegovu osjetljivu dušu, 1905. godine. Godine 1906. preselio se u Ulicu Haussmann broj 102, gdje počinje njegov život osamljenika ispunjen neumornim književnim radom. U neprozračenoj i plutom obloženoj sobi, koja ga je štitila od vlage i gradske vreve, Proust u grozničavoj trci s vremenom i smrću piše svoje životno djelo — ciklus romana pod zajedničkim naslovom U traženju izgubljena vremena, koji obuhvaća sedam dijelova: Put k Swannu, U sjeni procvjetalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. Zadnje tri godine života proveo je u krevetu, spavajući tijekom dana i grozničavo pišući noću. Umro je od upale pluća 1922. godine, a pokopan je na pariškom groblju Père Lachaise pored brojnih drugih velikana francuske književnosti.
Zanimljiv je podatak da je prvi dio ciklusa, roman Put k Swannu, Proust tiskao kod Grasseta o svom trošku, jer su svi izdavači odbili tiskati rukopis. No njegovo djelo, prihvaćeno isprva u jednom uskom krugu prijatelja, stječe ubrzo svjetsku slavu. Roman U sjeni procvjetalih djevojaka, objavljen 1918. godine, dobio je Goncourtovu nagradu.
Proustovo djelo odlikuje se izvanrednim zapažanjima, preciznim i dotjeranim opisima, produbljenom psihološkom analizom i briljantnim stilom.
»Opisujući u širokom zahvatu život francuske aristokracije početkom dvadesetog stoljeća, Proust ne želi ‘dokinuti’ odnos između književnosti i života, nego ga želi ‘obrnuti’: ne daje stvarni život, ono što zovemo zbiljskim postojanjem, smisao umjetnosti, nego umjetnost mora dati smisao stvarnom životu. Ono što doista vrijedi, govori Proust, nisu događaji koji su nam se zbivali u životu, nisu čak ni neposredni doživljaji koje smo proživljavali; vrhunsku vrijednost čine samo naknadni doživljaji koje možemo izazvati u sjećanju i tako ih ponovno rekonstruirati da oni dobivaju izuzetno značenje i sasvim nov smisao. Život se ne može osmisliti u samom životu; život se može i mora osmisliti jedino naknadno, jedino u naporu književnog stvaranja koje prošlost sjećanjem dovodi u sadašnjost i time čini iz zbrke svakodnevnog zbivanja neki umjetnički osmišljen red istinskog života, sada ponovno proživljenog u sjećanju. Proust je bez sumnje uspio izraziti barem jedan vid suvremene osjećajnosti i jedan način mišljenja koji zahvaća čak i znatno šire od područja književnosti i umjetnosti. Njegova donekle bolećivo napregnuta zaokupljenost prošlošću i vremenom sadrži stanovito protuslovlje unutar kojeg se kreće suvremena kultura u cjelini: on uporno nastoji shvatiti prolaznost i odnose između prošlosti i budućnosti koji čine temeljni način ljudskog postojanja u svijetu, a isto tako on uporno nastoji prevladati prolaznost u nekom trenutku vječnosti, gdje se sve vremenske dimenzije sastaju i gdje čovjek za trenutak kao da izlazi iz vremena; Proust također nastoji dokinuti vrijeme i uspostaviti bezvremensku vječnost, odnosno neku vječnu sadašnjost. Problem vremena, kojim se neobičnom učestalošću i intenzitetom bavi ne samo suvremena književnost i umjetnost, nego i suvremena filozofija i mnoge znanosti, tako u mnogo čemu ima u Proustovu ciklusu ako već ne svoje ishodište, a ono svakako svoju reprezentativnu obradu.« (Milivoj Solar)
