Vjenceslav Novak je jedan od najuglednijih hrvatskih realističkih pripovjedača, od kritike nazivan »hrvatskim Balzacom«.
Književnik, glazbenik i pedagog Novak rođen je i odrastao u Senju u građanskoj obitelji češkoga i bavarskoga podrijetla. Pučku je školu pohađao u Senju, a gimnaziju u Gospiću. U Zagrebu je 1879. godine završio učiteljsku školu, a potom je kao učitelj radio u Senju. O trošku vlade odlazi 1884. u Prag na glazbeni konzervatorij gdje je stekao zvanje orguljaša. Po povratku u Zagreb postaje učitelj glazbe u zagrebačkoj muškoj učiteljskoj školi (»učiteljištu«). Uz to je predavao i teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda. Uređivao je glazbene časopise Gusle i Glazba. Književnošću i pisanjem bavio se čitav život, a od 1881. do 1905. objavio je stotinjak djela. Vjenceslav Novak umro je relativno mlad, od sušice (tuberkuloze), ostavivši iza sebe brojnu obitelj.
Glazbeni rad Vjenceslava Novaka danas je zasjenjen njegovim velikim i značajnim književnim opusom. Ipak, valja spomenuti i njegov vrijedan prinos glazbi. Objavljivao je članke i kritike s glazbenom tematikom, glazbene priručnike (Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš 1888., Pjevačka obuka u pučkoj školi 1892., Uputa u orguljanje 1893.) i prve udžbenike harmonije (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji 1889., Nauka o glazbenoj harmoniji 1890.). Autor je prve povijesti glazbe na hrvatskom jeziku (objavljena 1994.). Harmonizirao je 52 napjeva iz zbornika Cithara octochorda (starohrvatske crkvene popijevke). Bavio se i skladanjem, ali je većina njegovih skladbi izgubljena.
Od 1881. kada je objavio novelu iz bosanskog života Maca (1881.) započinje njegova bogata književna produkcija. Objavio je osam romana – Pavao Šegota (1888.), Pod Nehajem (1892.), Podgorka (1894.), Nikola Baretić (1896.), Posljednji Stipančići (1899.), Dva svijeta (1901.), Zapreke (1905.), Tito Dorčić (1906.) i stotinjak novela među kojima su najpoznatije Nezasitnost i bijeda (1894.), U glib (1901.), Pred svjetlom (1903.) i Iz velegradskog podzemlja (1905.). Obimom građe, širinom tematike – s Novakom se od hrvatskih realista u tome može mjeriti jedino Ksaver Šandor Gjalski – a najviše umjetničkim dosegom svojih ostvarenja, Novak predstavlja vrh hrvatskog realizma, pravca koji prevladava u svjetskoj i hrvatskoj književnosti od polovice 19. do početka 20. stoljeća. Novakov »trijezni realizam« (M. Kombol) određuje i uspješno izvedeno povezivanje socioloških činjenica s pojedinačnim ljudskim sudbinama.
Teme Novakova pripovjedačkog opusa najvećim su dijelom vezane uz Senj i Primorje, pa ga se i svrstava u taj regionalni krug hrvatskog realizma. Ipak, opusom je zahvatio i raznolikost hrvatskoga društvenoga, političkoga i kulturnog života u drugoj polovini XIX. stoljeća. Jedna je od njegovih istaknutih tema svijet sirotinje, radništva i đaka u gradovima (Zagreb) na kraju 19. stoljeća. Ta je tema posebno izražena u njegovim novelama Nezasitnost i bijeda, Pred svjetlom, U glib i Iz velegradskog podzemlja, gdje donosi socijalnu sliku teškoga života u siromaštvu, gladi i društvenoj nepravdi.
Novaka je zaokupljala i tema sukoba pojedinca i okoline, posebno intelektualca i malograđanske sredine. U tom je sukobu pojedinac žrtva tradicionalizma, malograđanštine i nepoticajne sredine. Malograđansku sredinu i njezin odnos spram umjetnika obradio je u romanu Dva svijeta. Glazbenik Amadej Zlatanić, nakon nerazumijevanja okoline u kojoj živi, završava pomračena uma u ludnici. Sukob s društvom, ali i sa samim sobom, Novak donosi već na modernistički način. Roman Tito Dorčić obrađuje temu odgoja i školovanja mladoga čovjeka za neodgovarajuće zvanje i u neprikladnoj sredini.
Novak je napisao niz romana regionalne senjsko-podgorske tematike – Pod Nehajem, Podgorka, Posljednji Stipančići, Tito Dorčić. Među njima književna kritika ističe roman Posljednji Stipančići. U tom romanu Novak opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici XIX. stoljeća obilježen propadanjem senjske luke i pomorske trgovine te političkim previranjima hrvatskih preporodnih zbivanja. Na toj društvenoj pozadini Novak donosi život pojedinaca – članova patricijske obitelji Stipančić – obilježen tradicionalizmom, društvenim očekivanjima, neodgovornošću i ovisnošću pojedinaca. Politički je i javni život prikazan s gledišta muškarca, Ante Stipančića, a privatni sa ženskoga gledišta koje dijele majka i kći – Valpurga i Lucija Stipančić. Liku Lucije Stipančić autor je posvetio posebnu pozornost i načinio, kako se često ističe, najbolji ženski lik hrvatskog realizma. Prepoznavši u Posljednjim Stipančićima dosljednu primjenu obilježja realističkoga književnog modela, suvremena je stručna kritika (Krešimir Nemec), za razliku od kritike u Novakovo doba, taj roman jednoglasno ocijenila najboljim hrvatskim realističkim romanom.
Novak je za hrvatsku književnu historiografiju značajan kao dosljedan realist i kao autor najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće.
dr. sc. Jelena Vignjević
