Ante Kovačić jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća, čiji se roman U registraturi smatra vrhuncem hrvatske realistične književnosti.
Rodio se u Celinama 1854, a osnovno obrazovanje stječe u obližnjoj Mariji Gorici. Školovanje nastavlja u zagrebačkoj sjemenišnoj gimnaziji, te upisuje Pravni fakultet na kojemu diplomira 1878, te doktorira 1887. godine. Radi u odvjetničkim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu, a 1889. otvara samostalnu kancelariju u Glini. Kao pristaša Starčevićeve pravaške stranke sudjeluje u pokretanju lista “Hrvatska”. Umire u psihijatrijskoj bolnici u Stenjevcu 1889. godine.
Kovačić se u hrvatskoj književnosti s podjednakim uspjehom javlja kao pjesnik, pripovjedač i feljtonist. Prvo zapaženo djelo kraći je roman Baruničina ljubav objavljen u “Viencu” 1877. godine, koji je zbog oštrog napada na aristokraciju te opisa situacija neprimjerenih za tadašnju književnost izazvao žestoke kritike. Sličnu recepciju doživio je i Kovačićev drugi roman Fiškal (1882), gdje s pravaške pozicije kritizira političke neistomišljenike, posebice ilirce. Vrhunac Kovačićevog proznog rada njegov je treći roman U registaturi, uz Seljačku bunuA. Šenoe, proglašen najznačajnijim romanom 19. stoljeća, u kojemu je sažeo sve dotadašnje osobne književne, društvene i političke težnje. Djelo je izlazilo u “Viencu” 1888., a zbog izazvanih kontroverzi kao zasebna knjiga objavljen je tek 1911. Kovačićev romaneskni opus obuhvaća i nedovršeni roman Među Žabari na čijoj su meti kritike aristokracija i malograđanstvo, pritok negativnih stranih utjecaja i odnarođivanje. Ista problematika naći će svoje mjesto i u pripovijetkama širokog tematskog raspona s autobiografskim elementima, nerijetko trivijalne radnje i zapleta s likovima fatalnih žena i tragičnim usudima svojih glavnih junaka (Miljenka, Ljubljanska katastrofa, Ladanjska sekta, Zagorski čudak, Bježi-hajka).
Feljtonistički i kasniji pjesnički opus većinom je satiričko-ironijskog karaktera, s naglašenom antipatijom prema narodnjačkoj stranci i njezinim pristašama, primjerice izraženo u djelu Smrt babe Čengićkinje (1880), travestiji na poznati Mažuranićev ep. Kovačić na političkoj osnovi polemizira i s Augustom Šenoom, a u nizu feljtona Iz Bombaja obrušio se na čitavi spektar osoba iz javnog, društvenog i političkog života.
Kada Kovačić stupa na književnu scenu, doživljen je kao nekonvencionalan pisac s novom poetikom koja je rezultirala ekstremno pozitivnim i negativnim kritikama. Kovačiću se zamjerala izrazita pravaška nota kojom je kritizirao veliki dio hrvatske društvene scene, suprotstavljajući se pritom i neupitnim književnim autoritetima poput Šenoe. Za literarnu vrijednost Kovačićeva opusa upitna je bila i njegova nekontrolirana bujna mašta, ali upravo je time Kovačić postizao originalnost djela – prožimanjem vlastitog unutarnjeg svijeta s prikazima stvarnosti.
Tekst prema:
- Ante Kovačić: Pripovijesti, Fiškal, Pjesme, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 48, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1962.
- Ante Kovačić: U registraturi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 49, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1964.
