Držićeva obitelj bila je jedna od uglednijih i relativno bogatih u Dubrovniku, ali, za razliku od Menčetićeve, samo građanska obitelj. O njegovoj mladosti nema mnogo podataka, jedino što se zna jest da nije bio sklon incidentima kao Menčetić, pored ostalog i stoga što nije imao aristokratsko zaleđe. Učio je pravo, što znači da je morao studirati u Italiji, jer titulu koju je nosio nije mogao steći u Dubrovniku. Moguće je da se tamo upoznao s petrarkističkom poezijom. Suvremenici su ga smatrali jednim od najučenijih humanista i teologa u Dubrovniku toga vremena, ali od njegovih latinskih djela ništa nije sačuvano. 1497. godine stupio je u svećenički stalež. Već kao klerik 1494. postao je rektor crkve Svih Svetih, a zatim i crkve sv. Petra na Koločepu, što mu je omogućilo materijalnu situiranost. Te funkcije ostat će trajno u obitelji Držić, pa će ih obnašati i Marin Držić, njegov nećak. Kad je Nikša Ranjina 1507. počeo bilježiti pjesme u svoj zbornik, Džore Držić je već 6 godina mrtav. Očigledno je bio popularan i pjesme su mu kroz cijelo 16. stoljeće i kasnije kolale od ruke do ruke. Ostavio nam je zaokruženi ljubavni kanconijer, a sve sačuvane pjesme su na hrvatskom jeziku. Njegovo je djelo bilo poznato preko Zbornika Nikše Ranjine, dok 1965 godine nije u Dublinu otkriven novi rukopis njegovog kanconijera (Gjorete Držića pjesni ke stvori dokle kroz ljubav bjesnješe).
Držić, pišući najčešće dvostrukorimovanim dvanaestercem, slijedi petrarkističku konvenciju, te u skladu s ondašnjim poimanjem izvornosti i prevođenja neke pjesme i prevodi i adaptira na temelju stranih uzora, ne navodeći izvore. Od toga odstupaju tzv. “pjesme na narodnu”, nekoliko pjesama sastavljenih po uzoru na narodno pjesništvo dubrovačke okolice, ali nije sasvim sigurno da li je Držić autor tih pjesama, samo zapisivač, te da li su te pjesme doista narodne. Nije sigurno niti autorstvo po mišljenju mnogih najuspjelije pjesme Zbornika Nikše Ranjine, Odiljam se, moja vilo. U Dublinskom rukopisu otkrivena je pastirska ekloga Radmio i Ljubmir, koja ga čini ga začetnikom pastoralnog pjesništva, dok je pjesma Gizdave mladosti i vi svi ostali vjerojatno najstarija hrvatska maskerata. Značajna je i pjesma Čudni san (Ako jes istini, moj Bože, ovi san), monolog vile koju zarobe gusari sa dramskim elementima, preteča kasnije bogate tradicije scenskih Robinja (Vetranović, Lucić, Nalješković).
Premda je nešto mlađi, znanstvenici (Rešetar i drugi) mu daju prednost pred Menčetićem, koji ga je moguće oponašao i slijedio. Dva su pjesnika usko povezani, pored ostalog i zbog činjenice što su se zajedno našli u Ranjininom zborniku, ali među njima postoje i znatne razlike. Držića od Menčetića razlikuje ćudoredniji ton njegovih pjesama, što je sasvim sigurno posljedica Držićevog životnog poziva, zatim bolje poznavanje i korištenje klasičnih uzora, te veća sklonost inovaciji i odstupanju od normi. Držićeva je lirika “gdjekad pomalo anemična i od konvencije bolesna ali češće sugestivno natopljena živom mada diskretnom senzualnošću i nekom blagom mudrošću koja je redovito izbjegla da bude puko mudrovanje.” (S. Petrović)
Tekst prema:
- Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika, drugo, sasvim preudešeno izdanje, prir. Milan Rešetar, Stari pisci hrvatski knjiga 2, JAZU, Zagreb, 1937.
- Džore Držić: Pjesni ljuvene, prir. Josip Hamm, Stari pisci hrvatski knj. 33, JAZU, Zagreb, 1965.
