Šiško (Šišmundo, Sigismund) Menčetić je pripadao staroj i jednoj od najmoćnijih vlasteoskih porodica Dubrovnika, koja je nosila i prezime Vlahović. Imao je tipičnu mladost ondašnjeg plemića iz tako visokih krugova, kojima se štošta opraštalo. Tako iz dubrovačkih arhiva doznajemo da je počinio čitav niz disciplinskih prijestupa, da je sudjelovao u tučnjavama i oružanim sukobima, čak je i silovao jednu dojilju, zbog čega je više puta kažnjavan novčano i tamnicom. Trgovao je i putovao po Balkanu. Opet po običajima onoga vremena, neovisno o burnoj mladosti, kasnije je obnašao visoke državne službe te bio i knez Dubrovačke republike. Umro je od kuge koja je Dubrovnikom harala 1526-27.
Menčetić nam je ostavio vrlo opsežan ljubavni kanconijer (pripisuje mu se preko 500 pjesama!), koje nije tiskao, nego ih poznajemo preko Zbornika Nikše Ranjine i još nekih sačuvanih rukopisa. Velika većina pjesama su ljubavne. Ističe se i pjesničko obraćanje čitatelju i samopromišljanje (Koji čtiš sej pjesni), a ima i nekoliko religioznih pjesama na kraju kanconijera.
U ogromnoj većini svojih pjesama, spjevanih dvostruko-rimovanim dvanaestercem, prepustio se maniri, zapravo, od svih pjesnika prve generacije petrarkista najviše se drži konvencija i stereotipa talijanskih (napuljskih) uzora, često ponavljajući iste, prokušane fraze, stilizacije, rime i druga konvencionalna sredstva. Teme su mu – osobito – ljubav na prvi pogled, obožavanje vile izdaleka, jadikovke zbog neuslišane ljubavi, priželjkivanje smrti, dok se najzad “gospoja” ne smiluje na vjernog slugu. Ima i motiva razočarenja u ljubav i žene, zbog čega pjesnik traži utjehu u refleksivno-religioznim pjesmama. Upravo je mjestimice otvoreno naznačeni “uspjeh” kod “gospoje”, odnosno naglašena fizička, senzualna, čak i erotizirana nota ono po čemu se Menčetić ističe među suvremenicima. Karakteristično je i da Menčetić u akrostisima i pjesmama spominje barem 12 različitih žena, najčešće izvjesnu Katu, dok je kod Petrarke, a i Džore Držića, vila samo jedna. Pokazuje to također da je svoje pjesme najčešće vezivao uz konkretna iskustva i osobe, te pored ljubavnih, “ima u njega tako i stihova o pinezima i o pokvarenosti svjeta, a ima u toga petrarkista i antipetrarkističkih pjesama u kojima se pjesnik, iskusni Don Juanov brat, u čas preobrati u ženomrsca koji sve zlo svijeta vidi u ženskoj nestalnosti, njezinoj nezasitnosti i žeđi”. (S. Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, knj. 2, Zagreb, 1997, str. 52).
Tekst prema:
- Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika, drugo, sasvim preudešeno izdanje, prir. Milan Rešetar, Stari pisci hrvatski knjiga 2, JAZU, Zagreb, 1937.
