Renesansni pjesnik i dramatičar s otoka Hvara.
Rodio se u jednoj od najuglednijih hvarskih plemićkih obitelji. Školovanje je započeo u rodnom gradu, nadograđujući svoje obrazovanje u Splitu ili Italiji. Za vrijeme hvarske bune pučana (1510-1514) sklanja se u Split i Trogir, a po povratku na Hvar obnaša dužnost suca i defenzora hvarske komune. Svoje imanje ostavio je u nasljeđe vanbračnom sinu Antunu, koji je zaslužan za prvo objavljivanje Lucićevih djela, odnosno za tiskanje zbirke Skladanja izvarsnih pisan razlicih (Venecija, 1556). Drugo izdanje Lucićeve zbirke objavljeno je 1638. pod naslovom Robinja.
Lucić je autor nadgrobnica P. Goluboviću i J. Martinčiću, pohvalnice Gradu Dubrovniku, šest soneta na talijanskom jeziku, poslanica, među kojima se ističu poslanice Milici Koriolanović-Cipiko, te 22 pjesme okupljene pod naslovom Pjesni ljuvene. Prepjevao je i Ovidijevu heroidu o Parisu i Heleni naslovivši je Pariž Eleni. Lucić često nije razlikovao prevodilački rad od pjesničkog, tako je npr. pjesma Kad najprva tvoje vidim zlatne kose ustvari prepjev Ariosta. Štovanju antičkih i renesansnih pisaca, osobito Pietra Bemba, Lucić je pridružio zanimanje za pučko književno stvaralaštvo. Tako u jeku popularnosti dvostrukorimovanog dvanaesterca, koji prevladavaju i u njegovom opusu, Lucić pučkim osmercima uobličuje jednu od najpoznatijih renesansnih pjesama naslovljenu Jur ni jedna na svit vila.
Robinja, nastala prije 1530, drama je koju je književnopovijesna tradicija različito interpretirala, te je ona isprva prepoznata kao prva hrvatska drama, zatim kao prva svjetovna drama, da bi je suvremene analize interpretirale kao djelo nastalo prema predlošku prerade Plautovih Sužanja (Captivi), odnosno sienske drame I prigioni popularne diljem Europe tijekom 16. stoljeća, a u međuvremenu zaboravljene.
Kod Lucića mladi Derenčin, unuk hrvatskog bana Derenčina poginulog na Krbavskom polju, otkupljuje u Dubrovniku iz turskoga ropstva unuku bana Vlaska (ti likovi poznati su u narodnoj predaji i književnosti). U novijim tumačenjima Robinje ističe se upravo folklorna komponenta: Robinja je prema Slobodanu Prosperovu Novaku, “suspregnuta, nerealizirana moreška”, “moreškanska dramatizacija”. Osim u moreški, motiv robinje postoji i u narodnim romancama, u Džore Držića, Vetranovića, a nakon Lucića i u Nalješkovića, te u pučkoj paškoj Robinji , tekstu za kojega se isprva vjerovalo da je prethodio Luciću, a danas se smatra da je “mlađa i iskvarena varijanta Lucićeve” (S. P. Novak) pa “uvijek kada govorimo o Lucićevoj Robinji moramo govoriti i o kompleksu hrvatskih dramskih robinja”. Prema navodu autora u posveti, Robinja je “pokazana o pokladama”, ali o načinu njene izvedbe nemamo nikakvih svjedočenja, niti se mnogo može zaključiti iz autorovih didaskalija, kojih ili nije bilo ili nisu sačuvane. Međutim, analizom teksta zaključilo se da je Robinja izvođena na nekoj varijanti simultane srednjovjekovne pozornice, nalik crkvenim prikazanjima, kojima Robinja nalikuje i po svojoj formi (Batušić).
Lucićev jezik, nastao na temelju spoja hvarske čakavštine i dubrovačke štokavštine, upućuje na pjesnikovo divljenje dubrovačkoj književnoj tradiciji. Još jedna potvrda toga je smještanje radnje Robinje upravo u Dubrovnik.
Tekst prema:
- Hanibal Lucić: Skladanja izvarsnih pisan razlicih, Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 7, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1968.
