Svećenik Andrija Palmović istaknuti je hrvatski pjesnik romantizma, autor nevelikog opusa domoljubnih i religioznih pjesama, “najlirskija duša” Šenoinog doba.
Pučku školu pohađao u Koprivnici i Požegi, a kao pitomac nadbiskupskog sirotišta pohađa i završava gimnaziju u Zagrebu. Dana 25.07.1871. zaređuje se za svećenika, te mijenja roditeljsko prezime Opica u Palmović. Kao kapelan službuje diljem Hrvatskog zagorja (Zajezda, Komarevo, Šišljavić i dr.), ali ne i u željenom Zagrebu.
Godine 1874. podupire izlaženje almanaha Velebit u kojem objavljuje svoje najpoznatije pjesničko djelo, sonetni vijenac. Palmović je svojim pjesmama nasljedovao europske romantičare (Geibel, Lenau, Ljermontov, Byron, Puškin i dr.) ali i hrvatske pisce (Preradović, Šenoa i dr.)
Rana smrt, ali i želja da formalno usavrši svoje stihove, okušavajući se i u vlastitim metričkim inovacijama, odrazila se opsegom malim brojem pjesama, od kojih je prvu, naslovljenu Što je zlato, objavio 1868. u Slavenskom jugu. Pjesme je nastavio objavljivati u Viencu, u kojem prigodom svog zaređenja objavljuje elegiju Osmo čudo. Kao autor oda, soneta, davorija, elegija, balada, popijevki, romanci, povjestica i prigodnica, Palmović se u okviru svog lirskog opusa okušao u brojnim književnim vrstama. Palmovićeve pjesme sabrao je pod naslovom Pjesme Andrije Palmovića Fran Folnegović, objavivši ih 1883. godine, nedugo nakon pjesnikove smrti.
Tekst prema:
- Franjo Marković, Lavoslav Vukelić, Andrija Palmović, Rikard Jorgovanić: Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 285-332.
