George Gordon Byron, šesti barun Byron, engleski plemić, pjesnik i političar, bio je središnja, vodeća figura engleskog, pa i svjetskog romantizma. I danas ga se smatra jednim od najvećih britanskih pjesnika, a njegovi stihovi – kao i buran život – još uvijek su nadahnuće mnogima. Svojevrsna »rock-zvijezda« svoga vremena, još je za života opisan kao »lud, opak i opasan poznanik« (tako ga je opisala jedna od njegovih brojnih ljubavnica, lady Caroline Lamb). Byron je svoja uvjerenja živio s podjednakom strašću s kojom ih je i opisivao, a nije oklijevao otputiti se u njihovu obranu i na bojno polje. Tako je i umro, u dobi od samo 36 godina, u mjestu Missolonghi u zapadnoj Grčkoj, gdje je sudjelovao u grčkoj borbi za nezavisnost od Otomanskog carstva. Otjelovljenje romantičarskog duha individualizma, društvene ravnopravnosti i slobode, Byron je ostavio neizbrisiv trag u čitavoj povijesti Europe, pa i svijeta: u Grčkoj se i danas smatra jednim od nacionalnih junaka, a njegova kći Ada Lovelace praktički je samostalno stvorila koncept računalnog programiranja, u vrijeme kad računala u današnjem smislu te riječi još nisu ni postojala.
Byron je bio sin kapetana Jacka Byrona, poznatog pod nadimkom »Ludi Jack« (Mad Jack), i njegove druge supruge Catherine Gordon. Prvu je suprugu Ludi Jack upoznao dok je još bila udana, te se zbog njega razvela, a umrla je rodivši dvije kćeri, od kojih je preživjela samo jedna, Byronova polusestra Augusta. Po svim svjedočenjima, Ludi Jack bio je sve samo ne dobar muž i otac: stalno je upadao u dugove, često izbivao iz kuće, a kad je i dolazio, ponašao se nasilno i neljubazno. Byronova majka pak bila je nestalnih raspoloženja, sklona sinu ili pretjerano ugađati ili ga pak pretjerano grditi. Bila je niska rasta i punašna, zbog čega joj se sin često rugao: navodno je jednom uzvratila nazvavši ga »šepavim derištem«.
Byron je naime rođen s deformacijom desne noge: to ga je tijekom života često tjeralo da pokušava nadoknaditi razliku u odnosu na kolege i prijatelje, bilo pretjeranim fizičkim naporima, bilo drugim oblicima ekstravagantnog ponašanja: jednom je, na primjer, u školu doveo dresiranog medvjeda.
Isto je tako neumjeren bio i u svojim ljubavima: bilo da se radilo o prvoj ljubavi, Mary Chatworth, koju je upoznao još u školi, bilo da se radilo o kasnijim vezama s raznim ženama i muškarcima, Byron je svakoj svojoj ljubavi pristupao kao da je jedina i posljednja, i obično ih je pretakao (i) u strastvene, često skandalozne stihove. Prvu zbirku pjesama tako je napisao i objavio kad mu je bilo samo 17 godina, no cijelo je izdanje zatim, na savjet obiteljskog prijatelja, povučeno i spaljeno, baš zbog pretjerano otvorenih ljubavnih pjesama.
Neke od tih pjesama ipak je ponovno objavio, zajedno s novijim radovima, u zbirci Sati dokolice. Ta je zbirka dobila izrazito nepovoljnu kritiku u utjecajnom časopisu The Edinburgh Review; Byron je reagirao pišući svoju prvu satiru, koja je najprije objavljena anonimno. U prvi čas, ta je reakcija bila smatrana pretjeranom i neodgovarajućom, još jedan skandal i dokaz Byronove neumjerenosti i nezrelosti. Samo nekoliko godina poslije, naći se na meti Byronova satiričkog pera postalo je praktički pitanje časti.
Promjena se dogodila prvenstveno zahvaljujući objavljivanju prva dva pjevanja Byronova najslavnijeg djela, narativne poeme Hodočašća Childea Harolda. Kako je rekao sam Byron: »Jednog sam se jutra probudio i otkrio da sam slavan«.
Ova poema, kao i mnoga druga djela, nastala je tijekom prvog Byronovog velikog putovanja, koje je trajalo od 1809. do 1811. godine. Od malena opčinjen Levantom, istokom Sredozemlja, Byron se preko Portugala zaputio u Španjolsku, pa zatim do Gibraltara, Malte i Grčke. U Grčkoj je čak, oponašajući mitskog Leandra, preplivao Dardanelski tjesnac (Helespont), i opet pokazujući svima svoju snagu i izdržljivost, što je poslije upotrijebio kao motiv u poemi Don Juan.
Nakon eksplozije popularnosti Childea Harolda, Byron je neko vrijeme proveo u Engleskoj kao prava zvijezda: najekskluzivniji klubovi htjeli su ga za člana, nije bilo zabave na koju nije bio pozvan, niti salona u kojem nije bio rado viđen gost. No on nije prestao sa skandaloznim ponašanjem: zaredale su se afere s brojnim ženama i muškarcima, a dugovi su se samo gomilali. Kao idealno rješenje problema, Byron je počeo tražiti prikladnu i dovoljno bogatu suprugu, koju je pronašao u Annabelli Millbanke.
Iznimno inteligentna, matematički nadarena i obrazovana, Annabella je privukla Byronovu pozornost i pojavom i umom – zvao ju je svojom »princezom paralelograma«. Bila je i odgovarajuće imućna, a nije bila imuna na njegov šarm. Iako je prvu prosidbu odbila, drugu je prihvatila. Iz tog je braka poteklo jedino Byronovo bračno dijete (izvanbračne je bilo više), kći Ada, koja je od majke naslijedila inteligenciju i nadarenost za matematiku, a od oca sklonost pobuni.
No, bračna idila nije potrajala dugo: zbog uvjerenja da mu rad za novac ne priliči, Byron je odbijao honorare za svoja djela, a nije mogao dugove namiriti samo prodajom imanja. Sve teža financijska situacija tjerala ga je u depresiju i piće: počeo se istresati na suprugu, koja je postupno stekla uvjerenje da joj je muž jednostavno lud. Istovremeno, pribojavala se i da Byron sa svojom polusestrom Augustom održava incestuoznu vezu: ubrzo nakon Adinog rođenja Byron i njegova žena počeli su živjeti odvojeno, a 1816. godine konačno su se i službeno rastali. Byrona je to toliko pogodilo da je ponovno otišao iz Engleske, i nikada se više nije vratio.
Ovoga puta, Byron je prošao kroz Belgiju, a ljeto 1816. godine proveo je u vili Diodati, na obali Ženevskog jezera, u društvu svoga liječnika, književnika Johna Polidorija. Vilu u susjedstvu zauzeli su pak Percy Bysshe Shelley, njegova tada još nevjenčana supruga Mary, te njezina polusestra Claire Clairmont, s kojom je Byron bio ljubovao još u Londonu. Kakve su sve prijateljske i ljubavne veze nastajale i nestajale toga slavnog ljeta, nikad neće biti posve sigurno. Nedvojbena je, međutim, činjenica da nam je ostavilo iznimno slavna djela: Frankensteina Mary Godwin (kasnije Shelley), te Vampira Johna Polidorija, nadahnutog jednim Byronovim fragmentom – ali i samim Byronom, kojeg je i Polidori doživio kao »opasnog poznanika« neodoljivog šarma ali i neizdržive zahtjevnosti. – Ta 1816. godina upamćena je kao »godina bez ljeta«, jer je zbog erupcije vulkana Tambora u Indoneziji došlo do velikih klimatskih poremećaja i zahlađenja u cijelom svijetu, pa čak i propasti žetve i gladi, te je društvo zbog učestalih kiša, čak i povremenog ljetnog mraza, bilo primorano vrijeme provoditi u zatvorenom prostoru i baviti se književnim radom. Prirodna katastrofa ostavila je tako pozitivne posljedice u povijesti svjetske književnosti i kulture.
Byron je u vili Diodati napisao i treće pjevanje Childea Harolda, a zatim nastavio prema Italiji, i stao u Veneciji. Tamo se i opet zaljubio, po običaju strastveno i bezglavo, unajmio vilu i pronašao novu strast, armenski jezik i kulturu. To je zanimanje poteklo od susreta s armenskim redovnicima u Veneciji – na otočiću San Lazzaro degli Armeni u mletačkoj laguni glasoviti je armenski samostan kojega su 1717. godine utemeljili armenski izbjeglice – a Byron se i u to bacio svim silama: naučio je armenski, napisao »Armensko-englesku gramatiku«, sudjelovao u izradi armensko-engleskog rječnika, te počeo intenzivno raditi na prevođenju. Njegovo je oduševljenje armenskim bilo toliko da ga neki autori smatraju začetnikom ozbiljne armenologije, a mnogi armenski pjesnici vidjeli su u Byronu nadahnuće i nadu za izričaj na vlastitom jeziku.
U Veneciji je Byron također dovršio i četvrto pjevanje Childea Harolda, te započeo ozbiljan rad na sljedećoj narativnoj poemi, Don Juanu. Slijedeći još jednu novu ljubav, otišao je u Ravennu, pa zatim u Pisu i Genovu, stalno pišući, ljubeći i družeći se s prijateljima (Shelley ga je često posjećivao) i životinjama, koje su ga cijelog života pratile. U Byronovoj kući u Ravenni, na primjer, živjelo je: deset konja, osam pasa, tri majmuna, pet mačaka, orao, vrana, sokol, pet pauna i jedan ždral.
Godine 1823., na nagovor prijatelja, Byron je otišao u Grčku, koja se pokušavala osloboditi osmanske vlasti. Situacija je tamo bila komplicirana, grčka strana oslabljena brojnim frakcijama, a turska neplaćenim vojnicima: Byron, koji nije imao ama baš nikakvog prethodnog vojnog iskustva, potrošio je velike količine svoga novca na pokušaje da pomogne, uvjeren da je sama ideja borbe za slobodu nešto što zavređuje potporu bez obzira na sve poteškoće.
Nažalost, nije doživio ostvarenje toga ideala: 1824. godine umro je od groznice u Missolonghiju. Upravo je njegova smrt bila bitan faktor u buđenju zanimanja europskih zemalja za situaciju u Grčkoj, te se na određeni način može reći i da je svojom smrću Byron pomogao Grčkoj isto koliko i za života.
Usprkos jasno izraženoj želji da ga se ne vraća u Englesku, Byronovo je tijelo ipak prevezeno natrag u domovinu: trebao je biti pokopan u Westminsterskoj opatiji, no odbili su to zbog Byronova »sumnjiva morala«, te je na kraju pokopan na obiteljskom imanju. Istovremeno, gomile ljudi sjatile su se oko njegova odra želeći mu iskazati posljednju počast. Ta je podvojenost potrajala još godinama nakon Byronove smrti: njegov kip, kojega su naručili i zajednički platili njegovi prijatelji, odbila je izložiti većina institucija i muzeja kojima su ga ponudili. Ploču u Pjesničkom kutu u Westminsteru dobio je tek na 145. obljetnicu smrti!
Zbog burnog života i zanimljive osobnosti, Byron je više puta bio temom romana, filmova i kazališnih predstava. Slavan je tako film Kena Russela Gothic iz 1986. godine, koji se bavi upravo ljetom na Ženevskom jezeru, dok je podrobniju i manje stiliziranu sliku slavnog pjesnika pružila BBC-jeva mini-serija nastala 2003. pod naslovom Byron. O njegovom životu postoji, uz brojne akademske biografije, i tridesetak romana, među kojima i duologija Toma Hollanda Vampir i Gospodar mrtvih, u kojoj se sam Byron prikazuje kao vampir, a 2017. godine čak je i zagrebačko kazalište Komedija postavilo mjuzikl Byron, nadahnut njegovim životom.
Milena Benini
