Njegova se obitelj oko 1750. doselila iz Italije. To je materijalno propala i rastrojena nekad bogata obitelj, koju je ocrtao u nekim svojim djelima. U Zagrebu je završio gimnaziju te od 1912. do 1913. godine polazio Gospodarsko-šumarsku akademiju. Godine 1918. godine apsolvirao je studij biologije i kemije na Prirodoslovnom fakultetu. Mobiliziran je 1914. godine, ali je 1915. godine zbog navodno hinjene duševne bolesti otpušten iz vojske. Kratko vrijeme (1918-1920) službovao je kao predavač na učiteljskoj školi u Petrinji te kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Vinkovcima. Bio je pokretač i urednik ekspresionističkom poetikom nadahnutog časopisa Kokot u kojem je tijekom dvije godine (1916 – 1917) uz književna djela objavljivao brojne programatske članke, prikaze i kritike. Polemike su ga dovele u sukob sa mnogo suvremenika, pa tako i s Krležom. Surađivao je s Novim dobom, Kritikom, Pobratimom i dr. U neimaštini, neurednom životu i sukobima s okolinom život je završio mlad, duševno rastrojen (šizofrenija) i bolestan od tuberkuloze, samoubojstvom.
U književnosti se javlja pjesmama objavljenim u Pobratimu (1908-1909). Donadinijeve kasnije pjesme, izuzev sedamnaest pjesma objavljenih u Kolu, uglavnom su sačuvane u rukopisu. Prvu samostalnu zbirku kraćih proznih djela u kojima se nastavlja na fantastiku Matoša i Kamova naslovio je Lude priče (1915). Godine 1917. kada objavljuje zbirku raznorodnih eseja Kamena s ramena javlja se i kao pisac polemičkih, nerijetko satiričkih tekstova. Njegove novele (Doktor, Dunja, Đavo gospodina Andrije Petrovića, Jakov Žleb i dr.) obilježene su alegoričnošću, groteskom, fantastikom i ironijom. Spomenute značajke Donadinijeve proze sadržane su i u njegovom romanesknom opusu koji uključuje romane Vijavica (1917), Kroz šibe (1921) i Sablasti (1917), kojega je u prerađenom obliku i pod naslovom Bauk objavio 1922. godine.
Donadinijeva dramska djela obilježena su propitivanjem realističke matrice naturalističkom, simbolističkom i ekspresionističkom poetikom. Prvu dramu, Bezdan (1919, izvedena iste godine), napisao je prema romanu Vijavica. Polemičkim tonovima svojih djela priskrbio je sukob s brojnim suvremenicima, pa je, primjerice, povodom Bezdana bio optužen za scensku parodiju suvremenika J. Demetrovića. Od optužbi se obranio tekstom O mom – nemoralu i moralu – gosp. Jurja Demetrovića (1919). Autor je drama Gogoljeva smrt (1921), jednočinke utemeljene na očuđenju granica zbilje, te Igračka oluje (1921), u kojoj iznosi svojevrsnu polemiku o kazališnom životu. Donadinijeva nedovršena drame Strasti sačuvana je u dvije rukopisne inačice. U njegovoj rukopisnoj ostavštini sačuvana je i tzv. Bilježnica ispunjena skicama i razradama književnih djela.
Donadini je jedan od prvih predstavnika ekspresionizma u hrvatskoj književnosti (uz A. B. Šimića i Krležu). “Povezuje ideju o romantičnom pobunjenom čovjeku sa slikom – metaforom društveno popljuvanog i izopćenog pojedinca” (Donat). Njegova su djela prožeta skepsom, cinizmom i osjećajem nemoći, ali i programom “pobune protiv neautentičnog čovjeka” i moralne obnove čovječanstva. “I Miroslavu Krleži i Augustu Cesarcu, i Gustavu Krklecu i Škaji Oreškoviću poslužio kao simbol određene duhovne orijentacije i društvene klime, i to uglavnom u ulozi ličnosti koja se možda ponekad i u donkihotovskoj pozi opire beamterskom mentalitetu, kao obrazac ličnosti koja stoji uprkos i nasuprot građanskom društvu i moralu, a da se ipak ne uspijeva osloboditi nekih konvencija.” (B. Donat)
Tekst prema:
- Ulderiko Donadini: Novele, romani, drame, kritike i eseji, prir. Branimir Donat, Znanje, Zagreb, 1968.
