Janko Polić Kamov, prozaik, pjesnik i dramatičar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteča kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde.
Potječe iz relativno imućne građanske obitelji. Otac Ante Polić kao uvjereni narodnjak i liberal promijenio je prezime iz Politeo u Polić. Porijeklom je iz Dalmacije (Hvar), a na Sušak, predgrađe grada Rijeke koja se u to vrijeme ubrzano razvija nakon što je izgrađena željeznička pruga, doselio je iz Senja. Obogatio se trgovinom i stekao ugled. Prijateljevao je s Derenčinom, Starčevićem, Supilom, a dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem. Majka Giema Joana Gerbac potiče iz jedne od bogatijih i uglednijih riječkih patricijskih obitelji, pa se kod kuće najčešće govorilo talijanski. Brojna obitelj imala je iznimno bogatu knjižnicu, njegovala je kulturu i umjetnost, djecu odgajala u liberalnom, demokratskom duhu. Polićevi su dobili četrnaestero djece, od kojih će prve godine preživjeti osmero; no većina će Jankove braće i sestara, kao i on sam, umrijeti u mladosti i imati težak i nesretan životni put. S braćom Milutinom i Nikolom Janko je priređivao kućni književni časopis i često izvodio kazališne predstave.
Završivši s odličnim uspjehom osnovnu školu na Pećinama, upisuje Sušačku hrvatsku gimnaziju, iz koje je 1900. godine izbačen nakon što je sa svojim prijateljima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osnovao tajno anarhističko udruženje Cefas. Školovanje nastavlja u Senjskoj gimnaziji, strogom katoličkom konviktu “Ožegovichianum”, no i od tamo je izbačen zbog protuvjerskih ispada i nediscipline (nakon svađe, jednog je profesora pljunuo u lice).
Otac mu je 1902. godine doživio poslovni krah i bankrot, pa se obitelj preselila u Zagreb. Janko im se pridružuje nakon što je izbačen iz senjske škole. Upisao je gornjogradsku gimnaziju, iz koje je također izbačen nakon što je zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv bana Khuena tri mjeseca proveo u zatvoru, gdje je upoznao Stjepana Radića i s njime se sprijateljio. Živio je boemski, posjećivao kavane i bordele, pio, šokirao malograđansku okolinu svojim ponašanjem i ispadima. Pokušavao je živjeti od pisanja i honorara, ali je radio i razne druge poslove (pored ostaloga, kao trgovački putnik prodavao je Singerove šivaće mašine). Jednoga je dana 1904. godine, bez da je o tome išta rekao obitelji, pobjegao s jednom putujućom glumačkom družinom i preko Bosne i Dalmacije stigao do Crne Gore, gdje je na Cetinju nastupao pred knjazom Nikolom u Ibsenovim Sablastima kao šaptač. No uskoro je shvatio da nema dara za glumu, te napustio tu družinu i vratio se svojima u Zagreb. Na povratku iz Crne Gore doživio je željezničku nesreću kada je nedaleko od Splita bura prevrnula vagone. Dobio je veliku odštetu koju je brzo potrošio lumpajući u Splitu, a događaj je inspirirao novelu Katastrofa.
U sušačkoj je gimnaziji upoznao Katarinu Radošević, sestru svog najboljeg prijatelja Mije, u koju je ostao zaljubljen do kraja života, no ona se 1908. godine udala za drugog njegovog najboljeg prijatelja, Matu Malinara. U pjesmama je naziva Kitty; tu nesretnu ljubav Kamov nikada nije prebolio. Prema nekim nedokazanim (i nedokazivim) ali mogućim pretpostavkama i indicijama, Janko je možda sa svojom Kitty dobio vanbračnu kćer – Teodoru Marković, poznatiju kao Dora Maar – proslavljenu slikaricu, fotografkinju, ljubavnicu i “muzu” slavnog slikara Pabla Picassa. (Hipotezu je iznio Mladen Urem.)
Obitelj Polić pogodio je niz tragedija: 1897. godine umire sestra Marinka, čiju je smrt opisao u noveli Žalost, a 1900. sestra Milka. Brat Milutin, nadareni glazbenik, umire 1908. užasnom smrću od tuberkuloze kostiju; ta je smrt Janka strahovito potresla i o njoj piše u izgubljenoj noveli Skepsa. Smrt oca tema je novele Sloboda, a po mnogim mišljenjima najbolja Kamovljeva drama Mamino srce bavi se majkom Gemmom. Poduzetni brat Vladimir cijeli će život Kamovu biti podrška, a Nikola Polić (1890-1960) poznati je pjesnik, pisac, novinar i glazbeni kritičar.
Nakon smrti roditelja, od 1906. godine često boravi u Italiji, pokušavajući osigurati egzistenciju, ali trpi zbog sve slabijeg zdravlja. Radi zdravstvenih problema neko je vrijeme najprije proveo kod brata Milutina, koji je u Veneciji studirao glazbu. Nakon povratka u Zagreb, iste 1906. godine za objavljivanje je pripremio svoje dvije zbirke pjesama (Psovka, Ištipana hartija) i dvije drame (Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi). Nitko mu ih ne želi objaviti, pa ih sljedeće 1907. godine uz financijsku potporu brata Vladimira objavljuje u vlastitoj nakladi. Iste je godine napisao prvi dio svog jedinog romana Isušena kaljuža, Na dnu. Izrazito nemiran duh, nesputan normama društva, svom imenu je prema starozavjetnom prokletniku Kamu pridodao ime Kamov, konotirajući “biblijsku ukletost i izgnaničku sudbinu” (G. Slabinac). Bio je suradnik Pokreta, Novog lista, Zvona i Bosanske vile, gdje mu izlaze pripovijetke, feljtoni, putopisi i reportaže. Antun Gustav Matoš u žestokoj polemici loše ocjenjuje njegovo djelo, u recenziji dviju knjiga poezije objavljenoj u Hrvatskoj smotri 1907. godine s naslovom “Lirika lizanja i poezija pljuckanja”, kao i u nekoliko članaka koje je napisao nakon toga, unatoč tome što su ta dva velika književnika privatno bili u dobrim odnosima. Matoša će se stoga kasnije smatrati tvorcem takvog negativnog stereotipa o Kamovu u desetljećima koja slijede.
Godine 1907. Kamov oko osam mjeseci boravi u Rimu, gdje stvara nekoliko svojih djela, a kraće periode provodi i u drugim talijanskim gradovima (Firenza, Milano, Torino, Genova, Trst, Napulj, Marseille). U Rimu u ulici Via Mattatoio upoznaje skupinu mladih anarhista i avangardista okupljenih oko časopisa L’Avanti, o čemu piše u svojoj pripovijetci Stjenica. Jedan od članova tog kruga bio je i kasniji fašistički vođa Benito Mussolini, tada mladi novinar socijalističkih nazora. Kao dopisnik Kamov je surađivao s nekim zagrebačkim časopisima i novinama, no honorare dobiva neredovito ili nikako. Proljeća i ljeta (1908-1910.) provodi na Krku, u Puntu, gdje njegov brat Vladimir ima kuću. Tamo stvara neke svoje novele i drame, koje mu časopisi, izdavači i kazališne kuće redom odbijaju. Godine 1910. nakon kraćeg boravka u Bologni i Marseilleu dolazi u Španjolsku, u Barcelonu. Taj je grad važno europsko središte avangarde; u njemu žive slikari kao što su Joan Miró, Nicolau Raurich (hrvatskog porijekla), povremeno i Pablo Picasso, te je uporište anarhista, koje je Kamov simpatizirao. No Kamov ubrzo umire u ne sasvim razjašnjenim okolnostima u bolnici Santa Creu; pokopan je u zajedničkoj grobnici za siromašne. Zanimljiva je činjenica da je na mjestu tog groblja kasnije sagrađena katalonska nacionalna biblioteka.
Kamov se u književnosti javlja 1903. godine kao suradnik Novoga lista. Od tada pa do smrti, dakle, u sedam godina, sastavio je izniman opus koji uključuje sve književne rodove, dramska, lirska i epska djela.
Godine 1907. objavio je u vlastitoj nakladi dvije zbirke pjesama (Ištipana hartija i Psovka) te dvije drame (Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi). Četiri godine nakon smrti njegova poezija uvrštena je u antologiju Hrvatska mlada lirika (1914).
Iako su nakon Kamovljeve smrti njegovi tekstovi sakupljeni u zbirkama Časkanja (1914) i Novele i eseji (1938) – obje je za objavljivanje priredio Vladimir Čerina – tek je u Sabranim djelima (1956-1984) objavljen i roman Isušena kaljuža nastao oko 1906-1909. Posmrtno su objavljene i Kamovljeve tzv. Samostanske drame (Djevica i Orgije monaha) nastale 1907. godine, te Čovječanstvo napisano 1908. godine i Mamino srce iz 1910. godine. Naknadno je otkrivena dramska crtica Iznakaženi završena 1904, dok se izgubljenim smatraju drame Oh, žene, žene i Lakrdija naše dobi. Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća u Barceloni su otkriveni još neki Kamovljevi rukopisi. Po naslovu su nam iz pisama poznate još neke izgubljene pjesničke zbirke (Na Horlinom talamu, Lirika neurastenije, Lirika i epika).
U Kamovljevim djelima na snazi je autorski cinizam (G. Slabinac) kojega koristi za predstavljanje psiholoških stanja suvremenog čovjeka, ali i građanskog društva u cjelini. On se ujedno i sam deklarirao kao prototip “prokletog pjesnika” hrvatske književnosti – biblijskog Kama otac je prokleo za razliku od braće, jer ga je gledao gologa umjesto da ga pokrije.
Kamovljeve novele, koje sam naziva i “lakrdijama”, obiluju groteskom i psihologijom, ali i društvenom satirom ili, kako sam autor kaže, “karikaturom”. Karakterizira ih “slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija” (Wikipedia).
Roman Isušena kaljuža, napisan u formi autorovog dnevnika, avangarističko je djelo potpuno suprotstavljeno tradiciji. Karakteriziraju ga introspektivnost i gotovo frojdovska samoanaliza glavnog lika (književnika) usredotočena na subjektivno i podsvjesno, ali i moralizatorske i egzistencijalističke rasprave – mnogo godina prije nego što će se za Freuda čuti. Stilski je oštro suprotstavljen svim književnim tradicijama. “Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti” (Wikipedia), anticipirajući kasnije velike europske avangardne pisce poput Joycea.
Njegova poezija na tragu avangardističkog prevrednovanja dovodi u začudne odnose književno tradicijski formiran oblik i sadržaj. Stoga je dominantna odlika Kamovljeve lirike negiranje sklada, kao i prevladavanje rubnih psiholoških stanja poput očaja, bezizlaznosti i sl. Među prvima je, uz Julija Benešića, u hrvatskoj književnosti pisao slobodnim stihom.
Kamovljev raznolik i nevelik dramski opus obilježen grotesknošću izgubljenosti ljudskih egzistencija usmjeren je na prevrednovanje realističkih i naturalističkih dramskih postupaka i sadržaja. Drama Na rođenoj grudi praizvedena je 1927, a Tragedija mozgova 1928. godine, u Kazalištu u Tuškancu u Zagrebu.
Djela Janka Polića Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane. Usredotočen na apsurd i paradoks, provocirao je blasfemijom i izrugivanjem religijskim i drugim društvenim vrijednostima, kao i drugim kontroverznim i tabu-temama poput spolnosti, homoseksualizma, ludila, zločina, smrti.
Od početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća Kamovljeva djela zastupljena su u brojnim svjetskim antologijama i prikazima avangardne književnosti, te se po mišljenju nekih američkih književnih znanstvenika rehabilitacija Kamovljevog opusa smatra najvećim književnim otkrićem u novije vrijeme.
Tekst prema:
- Sabrana djela Janka Polića Kamova (sv. I-III), uredio Dragutin Tadijanović, Otokar Keršovani, Rijeka, 1956-1984.
