Dubrovački književnik Junije (Džono) Palmotić drži se za najvećeg hrvatskog baroknog dramatičara.
Potječe iz ugledne vlasteoske obitelji. Školovao se u kod isusovaca u Dubrovniku. Od 1626. godine, kada je primljen u Veliko vijeće, u rodnom je gradu obavljao različite upravne službe, te je bio državni blagajnik (1639, 1624), nadzornik za cijene (1647. i 1653), knez na Mljetu (1631. i 1637), u Konavlima (1639, 1646. i 1649) i na Lastovu (1642, 1645. i 1652), senator (1556. i 1657) i dr. Živio je u vrijeme najvećeg uspona i procvata Dubrovnika, kojega će nakon njegove smrti 1667. godine prekinuti veliki potres.
Za života je objavio jedino latinsku prigodnicu napisanu povodom dolaska uglednog isusovca Giovannija Bargioccoe (1633). Palmotićev rođak Stjepan Gradić, glasoviti znanstvenik i diplomat, napisao je opsežnu njegovu biografiju i nakon autorove smrti dao tiskati njegovu religioznu poemu Kristijadu (1670), nastalu na temelju prerada istoimenoga epa Girolama Vide. Palmotić je autor je religiozne poeme Sveta Katarina od Siene, te satiričke poeme Gomnaida, u kojoj se barokno “biranim riječima” okomio na nekog suvremenika koji ga je uvrijedio. Pisao je uglavnom prigodne hrvatske i latinske stihove te nabožnu liriku.
Prema svjedočenju Stjepana Gradića, na stvaranje ga je potakla pjesnička slava Ivana Gundulića i drugih dubrovačkih pjesnika. Izuzetno je plodan dramatičar, koji je kroz nekoliko desetljeća napisao veliki broj dramskih stihova za ondašnje dubrovačke amaterske kazališne družine (Isprazni, Smeteni, Orlovi). Sačuvano je 14 njegovih drama, često je u rukopisu naveden i točan datum izvedbe, a iz raznih izvora znamo za još nekoliko naslova koji su izgubljeni. Okušao se u tragikomedijama smještenim na razmeđu talijanske melodramatične libretističke književnosti i isusovačke dramaturgije. Složena struktura, ugledanje na antičke i barokne književne izvore, kao i pučko-folklorne i usmenoknjiževne oblike, te spektakularna scenska oprema, samo su neke od značajki Palmotićevih dramskih djela.
Sudeći prema didaskalijama i sačuvanim dokumentima i svjedočenjima, izvedbe Palmotićevih drama sadržale su bitne karakteristike barokne pozornice. Glazbena komponenta bila je bitan element izvedbe, premda danas nije moguće točno utvrditi na koji način i u kojoj mjeri, jer nisu sačuvani ni opisi ni notni zapisi. U didaskalijama se često spominje pjevanje i ples, te spektakularni i tehnički složeni efekti na sceni. Atalanta se u rukopisu žanrovski određuje kao “mužika”, što je neke starije muzikologe navelo na pogrešan zaključak da je riječ o operi.
Spomenuta Atalanta (1629), njegovo prvo dramsko djelo i “posljednja hrvatska originalna pastirska igra” (S. P. Novak), nastalo je na temelju izvadaka iz djela antičke književnosti (Ovidije, Vergilije i dr.). Antička književnost bila izvorom sadržaja i drugih njegovih dramskih djela: Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo (1639), Elena ugrabljena (1640), Didona (1646) i dr. Talijanska barokna epika je drugi motivski i sadržajni izvor Palmotićevih drama, primjerice, u drami Alčina (1647). Barokna epika temelj je, osim najpoznatijeg njegovog djela Pavlimir (1632), i Bisernice (1653), Captislave (1652) i Danice (1644), najuspješnijih Palmotićevih pseudohistorijskih tragikomedija, nazivanih i “nacionalno-romantičnim dramama”, u kojima su sadržaji Tassovih i Ariostovih epova preneseni u sam Dubrovnik ili njegovu okolicu.
Pseudopovijesna tragikomedija Pavlimir, čija je građa preuzeta iz Ljetopisa popa Dukljanina, govori o osnutku grada Dubrovnika. Zbivanja opisana u toj kronici protežu se kroz nekoliko generacija: “slovinski” kralj Radosalav morao je pobjeći u Rim pred sinom Časlavom. Tamo se oženio Rimljankom, s kojom je imao sina Petrislava. Ovaj je također imao sina Pavlimira, junaka Palmotićeve drame, kojega slovinski velikaši pozovu da se vrati iz Rima i preuzme krunu. Iz kronike Palmotić uzima samo završni fragment, iskrcavanje kneza Pavlimira u Gružu i utemeljenje grada. Na barokni način, u te “povijesne” događaje upliće se čudesno i fantastični likovi koji utjelovljuju dobre i zle sile. Poput drugih Palmotićevih drama, i u Pavlimiru su primjetni tradicijski i folklorni elementi, u prvom redu igranje moreške (“posljednja velika hrvatska drama koja u svojoj podlozi ima moreškansku strukturu” – S. P. Novak – što se najviše očituje u završnoj općoj “matrimonizaciji”).
Drame mu obiluju rodoljubljem, kako onim lokalnim, Dubrovačkim, tako i širim, hrvatskim ili “slovinskim”, te moraliziranjem u duhu katoličke obnove. Za života je bio slavljen kao veliki pjesnik, sa puno pohvala o njemu se govori u stoljećima koja slijede, a nacionalni preporod stavlja ga uz bok Ivanu Gunduliću. Krajem 19. stoljeća uočeno je siromaštvo dramskih raspleta, konvencionalnost, pretjerano oslanjanje na izvore i manjak invencije. “Nije teško uočiti da se pri ocjeni Palmotićeva djela u novijem isticanju negativnih strana pretjeruje, kao što se nekada pretjerivalo u pohvalama.” (R. Bogišić)
Tekst prema:
- Nalješković, Benetović, Palmotić: Djela, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 9, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1965, str. 251-363.
Tekst je uspoređen s izdanjem: Junije Palmotić: Izabrana djela, prir. Rafo Bogišić, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995, str. 53-167, te su unesene potrebne korekcije kako bi ga se uskladilo s pravopisnim načelima kojih se držimo na ovim stranicama.
