20. stoljeće

Ivana Jurić

Već početkom 20. stoljeća u gradovima bujaju časopisi (listovi “Iločanin” i “Narodna sloga” u Iloku, novine “Srijem”, “Srijemski Hrvat”, “Gvozd” i humoristični list “Vukovarska komarica” u Vukovaru, “Svjetlost”, “Vinkovačke novosti” i “Cibalis” u Vinkovcima), grade se secesijske kuće u Kapucinskoj ulici u Osijeku, kino Urania i zgrada glavne pošte. Klub hrvatskih književnika i umjetnika, osnovan 1909. godine izdaje almanah “Mi”, časopis “Književni prilog” i književni kalendar “Jeka od Osijeka”.

U drugoj polovici 20. stoljeća osniva se niz kulturno-umjetničkih institucija: Muzej grada Iloka, Gradski muzej u Vukovaru, Spomen-muzej nobelovca Lavoslava Ružičke, Pododbor Matice hrvatske u Vinkovcima, Centar za organizaciju znanstveno-istraživačkog rada HAZU u Vinkovcima. Započinju i manifestacije – Vinkovačke jeseni 1966. godine, Dani Josipa i Ivana Kozarca 1995. godine, Drenovački pjesnički susreti 1994., znanstveni skup “Krležini dani” 1990. godine, a u Osijeku jača kazalište i druge grane umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, fotografija).

U ovom razdoblju pisci ovih područja prihvaćaju nove stilske odrednice moderne, književnost želi biti oslobođena od vanjskih utjecaja, a više se želi usmjeriti pažnja na stanja, razmišljanja i stavove malog čovjeka. Pisci problematiziraju kako se sam čovjek može snalaziti u društvu. Pisci imaju otpor prema tradiciji, kritiziraju se starija djela u skladu s europskim književnim strujanjima.

Antun Gustav Matoš (1879.-1914.) je zasigurno najveći promicatelj novih stilova i pravaca koje je kasnio prenio u hrvatsku književnost. Kritičar Matoš je kroničar društvenog, političkog i književnog vremena u kojem živi, objavljujući prikaze djela svjetske i hrvatske književnosti. Jedna od značajki moderne jest istraživati nepoznato, a to je vidljivo u Matoševim putopisima u kojima je spojio i onaj zamišljeni i stvarni svijet. Matoš luta svijetom i domovinom, a u opisima situacija u kojima se nalazi često koristi humor. Društvenu zbilju humoristički prikazuju i Slavko Janković i Ante Kovač. Iako ovo stoljeće obiluje negiranjem tradicije, kod pjesnika Matoša možemo pronaći i dijalektalne pjesme (Mòra i Epitaf bez trofeja).

Vjerna tradiciji ostaje i Mara Švel-Gamiršek (1900.-1975.) koja svojim istinitim pričama preslikava duh i život u seoskoj sredini. Pjesnik koji spaja moderno i tradicionalno u svojim djelima je Vladimir Kovačić (1907.-1959.). Marijan Matijašević (1910.-1945.) također prihvaća spoj tradicionalnog i modernog. Najjasnije je prepoznat kao pjesnik i uvršten je u Hrvatsku modernu liriku iz 1914. godine. Motivi zastupljeni u njegovim pjesmama su motivi majke domovine, zavičaja, sela, točnije aljmaškog kraja. U drami od jednog čina Aljmaš kritizira seosku crkvu koja obmanjuje svoje vjernike, a raskrinkava ju lucidni seljak.

Moralom društva se bavi i Josip Kosor (1879.-1961.) koji je tematski vezan za Slavoniju, iako u njoj nije dugo živio. Prikazuje surovu stvarnost siromašnih seljaka, lugara i šumara koristeći moderne izražajne slojeve: simbolistički, naturalistički, ekspresionistički. Također, promišlja o moralnim stavovima društva, a čitatelju sam može zaključiti osnovne misli Kosorovih djela. Svestrani Vanja Radauš (1906.-1975.) počinje se baviti književnim radom pri kraju svog života. Zrelost njegovih stihova očituje se u spoznaji da njegova rodna, ljubljena slavonska zemlja “uvijek trpi i umire za druge”, a Slavonac je taj koji je uvijek ostavlja na cjedilu i zaboravlja. Njegova zbirka pjesama Slavonijo, zemljo plemenita je Radauševa književna posveta zavičaju i domovini.

Slavonija je predmet ushićenja i tuge kod Miroslava S. Mađera (1929.) koji je počeo objavljivati svoje i bratove pjesme nakon smrti brata Slavka. Svjestan smrti koja ga okružuje, Mađer personificira svoju Slavoniju, koja se rađa i umire kao i čovjek. Moralne pouke djeci s opisima krajolika Slavonije objavio je Martin Davorin Robotić (1904. – 1968.) u knjizi Šumski kralj i druge pripovijesti.

Prostor Baranje je slabo zastupljen u tekstovima, ali postoji ravnopravno uz prostor Slavonije. Iako Vinkovčanin, Mirko Hunjadi piše putopis Baranja (1989.) s dojmljivim etnološkim, etnografskim i antropološkim podacima koji su važni za daljnja proučavanja, kao i povjesničar Josip Bösendorfer (1876.-1957.) svojim djelom Crtice iz slavonske povijesti.

Jake slike zavičaja i opisi folklora i djetinjstva pripadaju Dragutinu Tadijanoviću (1905.–2007.), velikom hrvatskom pjesniku koji jednostavne nostalgične motive spaja s filozofskim mislima. Djetinjstvo je zastupljeno i u djelima Julija Benešića (1883.- 1957.) koji nostalgično traži te prošle slike svog zavičaja, ali ih ne nalazi. Slika iz djetinjstva prisjeća se i Bogdan Mesinger (1930.) u djelima Buđenje Iloka: moja iločka kronika i Skriveni duh Iloka: priče i legende. U ostalim djelima Mesinger piše na tragovima razlogaške poetike (Kiša, Samac), kao književni kritičar daje zapažanja o autorima hrvatske književnosti, a djeluje i kao kroničar (zbirka pjesama 24 dana rata).

Zaboravljeni i nedovoljno istražen pjesnik Saša Benček (1932.-1989.) u svojim pjesmama opisuje Osijek, moderni grad, i, unatoč svojoj veličini, Benček se ipak osjeća osamljenim, jer je više poznat kao boem, a ne kao pjesnik, osoba, kreativac. Njegovoj neshvaćenosti pridonosi i njegov drugačiji stil, za razliku od ostalih tradicionalnih autora.

Maštovitosti ne može “pobjeći” ni Anto Gardaš (1938.-2004.), pjesnik i pisac za djecu. Objavio je niz romana znanstvene fantastike, kriminalističke i povijesne tematike koji su na popisu obvezatne lektire. Također, Gardaš se vraća i izvornom – po uzoru na narodne pjesme piše vlastite bećarce.

Ostali značajniji pisci do 90-ih godina 20. stoljeća su: Živko Bertić, Ivo Kršić, Marko Landekić Udvin, Pavao Pavličić, Ivan Baranjek, Jasna Melvinger, Đuro Šnajder, Slavko Mađer i Dionizije Švagelj.

Kraj 20. stoljeća neugodno je obilježen Domovinskim ratom, javlja se posebno pismo – slavonsko ratno pismo. U ovom se pismu bilježi svakodnevna ratna stvarnost, bilo da je kulturna, umjetnička ili medijska. Sam se tijek rata može pratiti u ovim tekstovima. I prozni i pjesnički tekstovi su odgovori na rat, jer sami pisci ništa ne mogu promijeniti.

Osijek se prilagođava ratnim uvjetima – i ostvaruje svoju kulturno-umjetničku ulogu – izdaju se dnevne novine, radi kazalište, radio-postaja, televizija, kino, vraćaju se ljudi.

Ilok je prvi okupirani i iseljeni hrvatski grad. Veliku pismenu baštinu toga grada pokušavaju sačuvati u najgorem trenutku djelatnici Muzeja grada Iloka, knjižnica i galerija, a izlažu je 1991. godine u iločkoj likovnoj koloniji “In signo terrae”, a redom nastaju publikacije koje pomažu obnoviti sjećanja Iločana kako ne bi zaboravili svoj voljeni grad.

U Vinkovcima se također od zaborava čuvaju tekstovi slavonskih, baranjskih i srijemskih pisaca. Tako nastaje Slavonica, biblioteka koja okuplja na jednom mjestu sve važne institucije koje su uključuju u ovaj opsežan posao – vinkovački ogranak Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, “Vinkovačke jeseni”, Gradski muzej Vinkovci. Producent Slavonice je Martin Grgurovac (1953.) koji i sam piše dnevničke zapise, komentira stanje u slavonskoj kulturi i doživljaje iz privatnog života.

Svoja iskustva u Domovinskom ratu kao ratna izvjestiteljica objavila je i Alenka Mirković (1967.) u dokumentarističkoj formi s autentičnim događajima, osobama i njihovim imenima i prezimenima. Dokumentarni prikaz stvarnosti daje i Stjepan Tomaš (1947.) koji u svojim romanima i pripovijetkama opisuje pojedinca različitog mišljenja od vlasti protiv koje se bori. Također, Tomaš je i pisac romana za djecu koji je posvećen upravo ratnoj tematici: Moj tata spava s anđelima: mali ratni dnevnik. Još jedan ratni izvjestitelj piše o ratu, i tužno gine u ratu. On je Siniša Glavašević (1960.-1991.). Zbirka Glavaševićevih tekstova Priče iz Vukovara od 24 priče daju sliku piščeva Vukovara, djetinjstva, njegov očaj, njegovu ljutnju, ali i daje nadu – da taj razrušeni grad jedino mogu izgraditi, obnoviti i oživjeti Vukovarci.

Autori: