PRIJATELJSTVO RIJEČI
Otkako znam za sebe
S riječima prijateljujem
Riječi su moja muka
Riječi su moja radost
Riječi su moje prokletstvo
Riječi su moja utjeha
Riječi su život moj
Otkako za sebe znam
S njima prijateljujem.
Zagreb, Gajeva ulica 2a
3. listopada 1981.
Dragutin Tadijanović jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika. Rođen je u Rastušju kod Slavonskog Broda 1905. godine, kao jedno od šestero djece u obitelji, a u školu je išao u susjedno selo Podvinje. Svaki dan je satima pješačio do škole i natrag. Za razliku od mnogih drugih hrvatskih pjesničkih velikana, živio je dovoljno dugo da proživi dane slave i svekolikih priznanja. Umro je u sto drugoj godini!
Kad je imao devet godina oca su mu odveli u vojsku jer je počeo Prvi svjetski rat. Kako priča sam Tadijanović 1969. godine, nakon trogodišnjeg boravka u Beču, gdje je kao vojni obveznik radio u tvornici municije, vratio se moj otac kući u jesen 1918. i sobom donio mali švicarski zlatni sat: poklonio ga je meni na trinaesti moj rođendan. (Nosio sam ga uza se u gimnaziji, na sveučilištu i u kasnijim godinama: sad se on »odmara« u mom pisaćem stolu!) Koliko sam puta, za vrijeme obuke, ili ispitivanja, pogledao na ovaj sat: hoće li školsko zvono uskoro zazvoniti? Sat je neumorno kucao u dosluhu s mojim srcem, i u gradu i u selu, pa se tako smjestio i u pjesmu Visoka žuta žita, gdje kuca i danas, kao onoga ljeta u Rastušju.
Prvi susret s gradom Dragutin Tadijanović doživio je 1919., jer se dalje školovao u Slavonskom Brodu. Jedno vrijeme je pješice odlazio i od Rastušja do Slavonskog Broda i natrag. Potom je, kao đak viših razreda osnovne škole, živio u brodskom Samostanu gdje je imao svoju sobicu i tamo je napisao prve pjesme. U Zagrebu je počeo studirati šumarstvo, a nakon prekida upisao je i završio filozofiju i studij književnosti na Filozofskom fakultetu. Dok je bio student, živio je od poslova korekture za novine i knjige. Obnašao je mnoge dužnosti i poslove: tajnika Društva hrvatskih književnika, nastavnika, na Akademiji likovnih umjetnosti, urednika u Nakladnom zavodu Hrvatske gdje je uredio brojna izdanja sabranih i kritičkih djela hrvatskih pisaca. Sam je uredio sabrana djela Josipa Draženovića, Vladimira Vidrića, Janka Polića Kamova, Ivana Gorana Kovačića, te pet knjiga sabranih djela Antuna Gustava Matoša, a suuređivao je i sudjelovao u pripremi djela drugih hrvatskih književnika. Bio je i potpredsjednik Matice hrvatske, te ravnatelj Instituta za književnost i teatrologiju Hrvatske akademije za znanost i umjetnost (tada JAZU). Predložen je za Nobelovu nagradu, a bio je i počasni građanin grada Zagreba.
Pjesme je pisao i pod pseudonimom Margan Tadeon. Objavio ih je oko pet stotina u dvadesetak zbirki, a krug tema koje u njima pronalazimo kreće se od zavičajnih, intimnih, pejsažnih do gradskih i socijalnih (više o tome u bilješkama o knjizi Srebrne svirale; prvo izdanje 1960.). Njegove prve zbirke, kojima se pokazao kao izniman hrvatski pjesnik, nose naslove Lirika (1931.), Sunce nad oranicama (1933.), Pepeo srca (1936.) i Dani djetinjstva (1937.). Prvo izdanje druge po redu zbirke Državno tužilaštvo je zabranilo zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja, pa je pjesmu Molitva da dobijem na lutriji morao preurediti i izbaciti neke stihove. Pojavio se u doba ekspresionizma i moderne, ali se nije svojim stihovima želio priklanjati ni jednoj dominirajućoj struji niti stilu, već je svoje pjesme gradio na intimnim doživljajima vezanim uz gore navedenu tematiku, i samotnim promišljanjima.
Nakon Drugoga svjetskoga rata više godina nije objavio ni jednu zbirku poezije, a onda je pjesničku šutnju prekinuo Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao (1953.), te pjesmama Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu Georga Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića. Sa zbirkama Prijateljstvo riječi (1981.) i Kruh svagdanji (1986.) počinje pisati o zaslužnim ljudima koje je upoznao, bilo osobno, bilo književnim putem, o životu sa svojom suprugom Jelicom. Nadahnjuju ga novi krajevi u kojima prebiva, odmiče se od inspiracije rodnim Rastušjem. Piše i pjesničke minijature, primjerice haiku pjesme (Otvoren prozor, 2000.).
Kroz osamdeset godina javnoga života i književnoga djelovanja nadahnjivao se u pisanju egzistencijalnom filozofijom i različitim književnim smjerovima, citatima iz pročitane literature. Trudio se stvarati govorni tip stiha, dalek od svake patetičnosti, a blizak raznolikoj ritmičnosti, neobičnoj upotrebi pridjeva i drugih vrsta riječi. Stil mu je nadahnut biblijskim stilom i stilom Antuna Branka Šimića, kao i narodnim umovanjem.
Dragutin Tadijanović umro je u Zagrebu 2007. godine.
dr. sc. Diana Zalar
