Jedan je od najvažnijih hrvatskih pjesnika prijelaza 19. u 20. stoljeće i razdoblja realizma, autor domoljubnih i misaonih stihova, po političkom opredjeljenju pravaš i “barjaktar slobode” (Krleža).
Pučku školu i gimnaziju polazio je u rodnom gradu, ali nakon sukoba s profesorima ne uspijeva maturirati. Tijekom 1883. godine učenik je senjske bogoslovije, koju ubrzo napušta. Naime, iste godine kada je primljen u senjsku bogosloviju Kranjčević odlazi u Rim želeći se, kao student teologije Collegiuma Germanico-Hungaricum, pripremiti za svećeničko zvanje. Nakon šest mjeseci napušta Rim, kao i ideju da postane svećenik, te uz potporu biskupa Strossmayera odlazi u Zagreb, gdje upisuje jednogodišnji učiteljski tečaj. Kako kao pravaš nakon završenog školovanja ne uspijeva naći namještenje u Hrvatskoj, odlazi u Bosnu gdje kao učitelj trgovačkih škola predaje u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu. Kasniji Kranjčevićevi pokušaji da nađe posao u Hrvatskoj također su neuspješni, te on do kraja života, uz nekoliko kraćih putovanja u Veneciju, Padovu i Veronu, boravi u Sarajevu, gdje je isprva učitelj, a zatim od 1904. godine i ravnatelj trgovačke škole. Godine 1898. vjenčao se s Elom Kašaj, a šest godina kasnije rodila mu se kćer Višnja. Bio je urednik sarajevskog polumjesečnika Nada (1895-1903), član Hrvatskog književnog-pedagoškog zbora, te suradnik Vienca, Hrvatske vile, Slobode itd. Tijekom 1906-1907. godine, bezuspješno tražeći lijeka, putuje u Beč i Kiseljak.
Stihove je počeo pisati u ranoj mladosti, ili kako sam Kranjčević u svojoj autobiografiji kaže, prije petnaeste godine. Svojom prvom tiskanom pjesmom Zavjet (Hrvatska vila, 1883), odnosno rodoljubljem koje je ona izražavala, oduševio je pravaše Harambašićeva i Kumičićeva kruga. Zbirkama Bugarkinje (1885) i Izabrane pjesme (1898) Kranjčević se predstavlja – unoseći tako novost u dotadašnje rodoljubno pjesništvo – kao pjesnik prorok, koji rodoljubni zanos uobličuje u odnosu na svoju osobnost. Kranjčevićevo stvaralaštvo određeno je prihvaćanjem biblijske tradicije i Darwinove teorije evolucije. U početku izrazito subjektivan lirik, Kranjčević u Izabranim pjesmama objavljuje i racionalnošću intonirane pjesme, te proširuje tematski repertoar pitanjima vezanim za općeljudsku egzistenciju. Druge dvije Kranjčevićeve zbirke Trzaji (1902) i Pjesme (1908) odaju rezigniranog pjesnika, nerijetko usmjerenog prema protestu i očaju.
Kranjčevićeva lirika neopterećena je klasičnim formama, dužinom često na rubu epike, te pisana obično dužim metrima (jedanaesterci, četrnaesterci i dr.).
Autor je dvadesetak kazališnih prikaza, jednog nedovršenog romana, te drame Za drugoga koju je prema Kranjčevićevom nacrtu nakon njegove smrti napisao M. Ogrizović.
Izbor iz Kranjčevićevih zbirki Bugarkinje (1885), Trzaji (1902) i Pjesme (1908), kompletnu zbirku Izabrane pjesme (1898), te izbor iz pjesama objavljenih izvan zbirki i poshume donosimo prema:
- S. S: Kranjčević: Sabrana djela, sv. I i II, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Zagreb, 1958.
Esej o Kranjčeviću napisao je i 1910. godine u časopisu Bosanska vila objavio Janko Polić Kamov. Pročitati ga se može ovdje…
