Eugen Kumičić hrvatski je pripovjedač i dramatičar u razdoblju realizma, koji se smatra i prvim naturalistom u hrvatskoj književnosti.
Rodio se 1850. u istarskom Brseču, gdje stječe osnovno obrazovanje, a gimnaziju nastavlja u Kopru, Zadru i Rijeci. U Pragu upisuje studij medicine, ali ubrzo prelazi na studij povijesti, zemljopisa i filozofije u Beču gdje 1873. diplomira. Nakon jednogodišnjeg službovanja u splitskoj gimnaziji odlazi u Pariz na dvije godine, potom šest mjeseci boravi u Veneciji. Godine 1878. unovačen je i osam mjeseci provodi u Bosni. Po povratku dobiva profesorsko mjesto u zagrebačkoj realnoj gimnaziji, a od 1883. u potpunosti se posvećuje politici i književnosti. Urednik je pravaških listova “Hrvatska vila” i “Hrvatska”, jedan od najbližih suradnika Ante Starčevića u Stranci prava, a kao gradski i saborski zastupnik politički je aktivan sve do svoje smrti 1904. godine. Objavljivao je i pod pseudonimom Jenio Sisolski.
Kumičićev književni opus većinom je sačinjen od triju tematskih cjelina. Prvi tematski krug obuhvaćaju pripovijetke i romani vezani uz njegov rodni kraj (Jelkin bosiljak, 1881; Primorci, 1882; Začuđeni svatovi, 1883; Sirota, 1885; Preko mora, 1889; Teodora, 1889; Ubilo ga vino, 1890) s idealiziranim opisima krajolika i života istarskog domaćeg stanovništva.
U naturalističkim djelima (Olga i Lina, 1881; Gospođa Sabina, 1883; Saveznice, 1890; Otrovana srca, 1890; Mladost-ludost, 1891; Pobijeljeni grobovi, 1896), gdje do posebnog izražaja dolazi njegova pravaška ideologija, Kumičić se javlja kao žestoki kritičar tadašnjeg hrvatskog društva koji uzroke svih nedaća nalazi u strancima i odnarođenim pojedincima koji vlastitu materijalnu korist stavljaju ispred općeg dobra.
Treći dio Kumičićeva književnog rada obuhvaćaju romani s povijesnom tematikom: Urota zrinsko-frankopanska (1894) i Kraljica Lepa (1902), na koje se tematski nadovezuje drama Petar Zrinski izvedena 1900. u Hrvatskom narodnom kazalištu. Kumičić je napisao još tri drame: Sestre, Obiteljska tajna i Poslovi, ali sve su bez veće umjetničke vrijednosti. Jednim od ponajboljih Kumičićevih djela smatraju se zapisi Pod puškom (1889), ratne zabilješke iz razdoblja provedenog u Bosni.
Kumičić se svojim manifestom O romanu, objavljenim u “Hrvatskoj vili” 1883., smatra začetnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Književnost naturalizma i njezine ideje je Kumičić upoznao iz prve ruke, prilikom boravka u Parizu, a osobito su na njega utjecali Zola i Flaubert, ali i drugi francuski popularni pisci toga doba poput Alexandrea Dumasa oca ili Eugènea Suea. Međutim, naturalizam je u njegovim djelima zabilježen tek u tragovima, što je s jedne strane uvjetovano Kumičićevim političkim opredjeljenjem koje mu nameće političku ideju kao pokretačku snagu djela, a s druge strane jakom Šenoinom poetikom pod čijim je utjecajem bio. Međutim, tendencioznost Kumičićevih djela nadvladana je njegovim pripovjedačkim talentom i sposobnošću zapažanja, koja posebice do izražaja dolazi u opisnim dijelovima, time se smjestivši u vrh hrvatske realistične proze koja svojom tematikom i danas djeluje aktualno.
Tekst prema:
- Evgenij Kumičić: Gospođa Sabina: roman, Izabrana djela Evgenija Kumičića, svezak 5, ur. Dragutin Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
- Evgenij Kumičić: Jelkin bosiljak; Preko mora, Izabrana djela Evgenija Kumičića, sv. 2, ur. D. Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
- Evgenij Kumičić: Olga i Lina: roman, Izabrana djela Evgenija Kumičića, sv. 4, ur. D. Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
- Evgenij Kumičić: Sirota, Izabrana djela Evgenija Kumičića, sv. 5, ur. D. Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
- Evgenij Kumičić: Urota zrinsko-frankopanska, nakl. Knjžare L. Hartmana, Zagreb, 1936.
- Evgenij Kumičić: Začuđeni svatovi, Izabrana djela Evgenija Kumičića, sv. 3, ur. D. Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
- Evgenij Kumičić: Saveznice, u: Pripovjedači Zagrebu, I. dio, ur. Šime Vučetić i Krsto Špoljar, Matica hrvatska, Zagreb, 1965, str. 285-350.
