Publije Ovidije Nason (lat. Publius Ovidius Naso), Uz Horacija i Vergilija najpoznatiji je pjesnik Augustova doba i latinske klasične književnosti, te najčitaniji i najoponašaniji antički pjesnik u razdobljima srednjeg vijeka i renesanse.
Rođen je 20. ožujka 43. p. n. e. u Sulmoni nedaleko od Rima u bogatoj viteškoj obitelji. Školovao se u Rimu gdje je pohađao studij retorike, pošto mu je otac želio da postane odvjetnik. Ovidiju to nije bilo pretjerano zanimljivo, bio je skloniji pjesništvu kojem se posvetio s velikim žarom. Već kao dvadesetogodišnjak počeo je stjecati priznanja, posjećujući pjesnički krug oko Mesale Korvina, gdje je upoznao Tibula, kojega je nakon njegove smrti proslavio dirljivom epikedijom, pjesmom tužaljkom. Nedugo zatim proslavio se svojim erotskim elegijama. Sa dvadeset godina Ovidije izdaje zbirku pjesama Ljubavne pjesme (Amores), a nekoliko godina kasnije i drugu, pod naslovom Heroide (Heroides). Ars amatoria (Ljubavno umijeće) u tri knjige i Remedium amoris (Lijekovi protiv ljubavi) prikazuju Ovidija kao “stručnjaka” po pitanjima ljubavne strategije i psihologije, a u Medicamina facie feminaeae nije se ustručavao pisati o kozmetici, dajući točne recepte u stihovima.
Nakon Mesaline smrti (oko 3. n. e.) napušta frivolne teme i posvećuje se pisanju Metamorfoza, opširnog spjeva koji donosi niz mitova i legendi, i koji postiže veliku popularnost. Paralelno s Metamorfozama, započeo je i Faste, nedovršeni pjesnički pregled kalendara rimskih vjerskih i nacionalnih svetkovina. Od njegove jedine tragedije Medeja sačuvano je samo nekoliko redaka.
Dok je radio na zadnjem djelu Fasta, 8. godine n. e. Ovidije je carskom naredbom osuđen na progonstvo te je interniran u grad Tome (danas Kostanca) na obali Crnog mora. Zašto je prognan nije poznato. U elegijama iz progonstva, Ovidije spominje samo Augustovu srdžbu koju je izazvala duo crimina: carmen et error (dva grijeha: pjesma i pogreška). Općenito, smatra se da je prognan zbog optužbi za nemoral poradi sadržaja Ars amatoria koje je napisao kao mladić. U isto vrijeme prognana je razvratna careva unuka Julija što je navelo neke na pomisao da je pjesnik bio upleten u neki od dvorskih skandala. Nakon Augustove smrti Ovidije se nadao povratku u Rim, ali je i Augustov nasljednik Tiberije ostao neumoljiv.
Vladavina Augusta bilo je vrijeme najvećeg procvata Rima. Već njegov nasljednik Tiberije pri kraju svoje vladavine postaje više sluga svojih strasti, a ne sluga Latina i bogova. Sljedeći carevi, poput Nerona, Kaligule ili Domicijana, biti će doslovno zvijeri koje su bespovratno odvele Rim u propast. Ni predasi pod Trajanom, Hadrijanom, ili Markom Aurelijem nisu se mogli oduprijeti srozavanju. Ovidije je, više svojim životom negoli pjesništvom, postao prorok te propasti.
Tristia (Tužaljke), u pet knjiga, i Epistulae ex Ponto (Poslanice iz Ponta, tj. s Crnog mora), u četiri knjige, prikazuju slom i bijedu u izgnanstvu ostarjelog Ovidija, koji do posljednjeg trenutka moli i čezne za Rimom, čameći u monotoniji crnomorskog primorja.
Umro je 17. ili 18. g. n. e. Grad Kostanca mu je u čast podigao spomenik, a 1930. gradić koji se nalazi u blizini preimenovan je u Ovidiju, pošto se tamo navodno nalazi pjesnikov grob.
Znatno je utjecao na cjelokupnu europsku književnost, osobito u srednjem vijeku i renesansi, a njegova djela, ponajviše Metamorfoze, najpopularniji su i najčitaniji izvor sadržaja klasičnih mitova, te je često i oponašan. Bio je inspiracija piscima poput Petrarke, Williama Shakespearea ili Louisa de Góngore. Prva europska opera Daphne Jacopa Perija (1597) temelji se također na Ovidiju. Od hrvatskih renesansnih pjesnika kao izvor su ga koristili ili prepjevali Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Mavro Vetranović, Marin Držić¸ Dominko Zlatarić i brojni drugi.
Tekst prema:
- Publija Ovidija Nasona Metamorfoze, preveo Tomo Maretić, Zagreb, 1907.
