Nikolaj Vasiljevič Gogolj svjetski je slavan ruski humorist, dramatičar i romanopisac. Iako rođeni Ukrajinac, jedan je od utemeljitelja naturalne škole ruskog književnog realizma, iako suvremeni kritičari u njegovim djelima pronalaze i duboko romantičarske elemente, dok se u humorističnim djelima rado služi i nadrealizmom te groteskom.
Rođen je u ukrajinskom selu Soročinci, u Poltavskoj guberniji ondašnjeg Ruskoga carstva. Bogati folklor ovog živopisnog seljačkog kraja, kao i njegova kozačka tradicija, uvelike su oblikovali Gogoljevo djetinjstvo. Gogoljeva majka bila je potomak poljske obitelji zemljoposjednika, a otac, Vasilij Gogol-Janovski, koji je umro kad je Gogolju bilo petnaest godina, bio je potomak ukrajinskih kozaka. Kao što je bilo uobičajeno u to vrijeme, u obitelji se govorilo i ruski i ukrajinski, a Gogoljev je otac pisao pjesme i bavio se kazalištem, te je Gogolj još kao dijete sudjelovao u postavljanju komada na ukrajinskom jeziku u kući svoga ujaka.
S tek napunjenih dvanaest godina Gogolj odlazi u Nežin, gdje pohađa gimnaziju. Za školski časopis prvi put se okušava u pisanju poezije i proze, a kao član dramske grupe u predstavama glumi ženske i muške uloge. Među kolegama nije bio baš popularan, pa je navodno imao i nadimak »tajnoviti patuljak«. Gogolj je uzvraćao oponašajući pompoznost svojih manje ljubaznih kolega, što ga sve navodi da se pokuša baviti glumom.
Po završetku školovanja 1828. godine odlazi u Petrograd (Sankt Peterburg), glave pune neodređenih ambicija i želje za slavom. Na kazališnim audicijama neslavno propada, ali istovremeno o vlastitom trošku, pod imenom V. Alov, objavljuje narativnu poemu Ganz Kuchelgarten koju je napisao još u Nežinu. Svi časopisi kojima je poslao poemu reagirali su porugom, pa je razočarani Gogolj spalio sve preostale primjerke i zakleo se da nikad više neće napisati pjesmu. U namjeri da emigrira u Ameriku stigao je do luke u Lübecku, no, nakon kraćeg putovanja po Njemačkoj vraća se u Petrograd gdje, ostavši bez novaca, prihvaća slabo plaćeno mjesto činovnika u državnoj upravi (Petrograd je od 1712. do 1918. bio ruski glavni grad). U međuvremenu, za časopise piše kratke priče, a inspiraciju crpi iz svog bezbrižnog djetinjstva, očevih priča i fantastičnog ukrajinskog folklora. Osam romantičnih priča u kojima magiju i nadrealnost prošlosti kombinira s realističnim prikazom sadašnjosti, Gogolj 1831. godine objavljuje pod naslovom Večeri na imanju kod Dikanjke. Ovog puta uspjeh nije izostao. Mladi je autor preko noći postao poznat, a među prvim njegovim poklonicima dva su velika ruska pjesnika, Aleksandar Puškin i Vasilij Žukovski.
Slijedi drugi dio Večeri iz 1832. godine, te još dvije zbirke pripovjedaka, Mirgorod i Arabeske, kojima Gogolj potvrđuje status velikog majstora kratke priče. Tadašnji kritičari vidjeli su u Gogoljevim tekstovima tipično ukrajinskog autora, pa su ga čak koristili i za ilustriranje razlike između ruskog i ukrajinskog nacionalnog bića. U tim ranim radovima, Gogolj doista ostaje vrlo blizu sličnim radovima drugih ukrajinskih pisaca, s kojima se tada i družio.
Proširujući zanimanje za nevjerojatnu prošlost svojih predaka (prema legendi, Gogolji su potomci slavnog kozačkog pukovnika Ostapa Gogolja) na strastveno istraživanje cjelokupne ukrajinske povijesti, Gogolj se osjetio pozvanim pridružiti se petrogradskoj akademskoj zajednici. Međutim, na mjestu profesora srednjovjekovne povijesti zadržao se jedva godinu dana: iako ga je čak i Puškin podržavao, nije imao stvarnih kvalifikacija ni dovoljno znanja za takav položaj, te je sam dao ostavku.
Istovremeno, intenzivno je radio na pripovijetci Taras Buljba, koja pripovijeda upravo o poljsko-kozačkom ratu iz 17. stoljeća, a iskustva iz državne službe pretočio je u svoju prvu komediju, Revizor, prvi put odigranu 1836. godine u državnom kazalištu u Sankt Petersburgu. Duhovita satira o korumpiranoj provincijskoj birokraciji bila je ocijenjena kao vrlo opasna, te je odigrana tek nakon što je car Nikolaj I. osobno posebnim ukazom dopustio njenu premijeru.
S jedne strane, oduševljene reakcije publike i kritike konačno su Gogolja upravo s Revizorom uvjerile da je doista stvoren za pisca; s druge strane, konzervativni tisak i nezadovoljne reakcije tada vrlo moćne činovničke klase natjerale su ga da mir potraži u inozemstvu, gdje ostaje sve do 1848. godine.
Prva mu je postaja bio Rim, gdje je proučavao umjetnost i razvio veliku ljubav prema operi, istovremeno radeći na svome kapitalnom djelu, romanu Mrtve duše, još jednoj bespoštednoj satiri birokratske mreže koja je okovala ruski državni sustav i cijelo društvo.
U Rimu se Gogolj družio i s mnogim drugim Rusima, te je tako 1838. godine upoznao i grofa Vjelhorskog, sina službenika koji je caru skrenuo pozornost na Revizora. Vjelhorski je došao u Italiju nadajući se da će mu tamošnje podneblje pomoći jer je patio od tuberkuloze. Planula je velika ljubav koja je završila kad je Vjelhorski umro 1839. godine.
Gogolj se i opet posvetio pisanju, dorađujući neka ranija djela te pišući novu komediju, Ženidba, kao i svoju najpoznatiju pripovijetku, Kabanica. Godine 1841., dovršivši prvi dio Mrtvih duša, vraća se u Moskvu kako bi nadgledao tisak. Roman na zahtjev cenzora izlazi pod naslovom Čičikove pustolovine.
Kada su 1842. godine objavljene, Mrtve duše požnjele su ogroman uspjeh, a iste su godine mnogi autorovi poklonici dočekali i Gogoljeva sabrana djela. Među ostalim, tu su se našle vrckava komedija Ženidba, te za sva vremena najpoznatija pripovijetka ruske književnosti, Kabanica.
Nakon što je s Mrtvim dušama postavio dijagnozu bolesti ruskog društva, Gogolj je, uvjeren da može ponuditi lijek i odlučan da dovrši svoju Božansku komediju u prozi, počeo pisati ostatak trilogije: po njegovoj zamisli, objavljeni prvi dio predstavljao bi pakao, a u drugom bi dijelu slijedilo postupno Čičikovljevo iskupljenje pod utjecajem i prema savjetima mudrih duhovnika, kao pandan Danteovom čistilištu. No, ambicije su čini se bile prevelike, i drugi dio nikako se nije oformljivao. Uvjeren da su najbolje stvaralačke godine iza njega, Gogolj je povjerovao da, ako već ne kao umjetnik, onda kao učitelj ili propovjednik može postaviti temelje za opću moralnu obnovu koju je iskreno želio cijelom svijetu.
Na tom tragu 1847. godine završava svoje posljednje dovršeno djelo. Objava zbirke od trideset i dva teksta, samozatajno nazvane Odabrana mjesta iz prepiske s prijateljima, preko noći je stvorila nesporazum i kod najvjernije Gogoljeve publike. Oduvijek preosjetljiv na lošu kritiku, pisac se, uvjeren da ga je uz čitatelje napustio i Bog, zaputio na hodočašće u Jeruzalem.
Kada se napokon vratio u Moskvu, u dubokoj duhovnoj krizi okreće se u potpunosti vjerskom misticizmu i dane provodi u društvu svog duhovnog mentora, fanatičnog svećenika oca Matveja Konstantinovskog, koji nad njim prakticira neku vrstu spiritualnog sadizma. Kolika je svećenikova odgovornost za Gogoljevo spaljivanje drugoga dijela Mrtvih duša može se samo nagađati, ali deset dana poslije tog simboličnog čina, točnije 4. ožujka 1852. godine, duševno rastrojeni pisac umire, doslovce se izgladnjevši do smrti. No ni to mu nije donijelo mir: iako je pokopan u samostanu Danilov, 1931. godine vlasti su samostan odlučile srušiti, pa je grob otkopan a tijelo je, navodno, pronađeno kako leži licem prema dolje, što je dovelo do govorkanja da je zapravo živ pokopan. Lijes mu je premješten na groblje Novodjeviči, gdje leži i danas.
Gogolj je izuzetna pojava među ruskim piscima, s nemjerljivim utjecajem na zaista sve kasnije velike ruske pisce, osobito na Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, te na Iljfa i Petrova, Bulgakova, Harmsa i Nabokova, koji su ga svi izuzetno cijenili i u svojim djelima spominjali. Svojim je fantastičnim i grotesknim radovima ostao jedinstven, a satiričnim i komičnim djelima i motivima odmakao se od ruskog romantizma i postavio temelje velikoj ruskoj književnoj tradiciji.
I u hrvatskoj je književnosti Gogolj ostavio duboke tragove. To nije ni čudno, imajući na umu da se prvi spomen Gogolja u našim književnim krugovima bilježi gotovo istovremeno s njegovom pojavom na ruskoj književnoj sceni. Iste godine kad izlaze Mrtve duše – godine 1842. – časopis Kolo donosi njihov prikaz, dok prvi prijevod Gogolja, pripovijetka Nos, izlazi u Općem zagrebačkom koledaru 1848. godine (preveo ju je Vladislav Vežić). Još je važniji utjecaj koji je Gogoljevo stvaralaštvo imalo na naše kazalište: njegova komedija Revizor bila je prvo rusko dramsko djelo izvedeno na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 26. travnja 1874. Kritike su bile oduševljene, a naglašavale su živost i angažiranost teksta, te je tako sam August Šenoa, u časopisu Vijenac napisao da se »radnja Gogoljeva može s punim pravom usporediti s humorističkim tvorevinama Molièrea i Cervantesa« i predvidio da će Gogolj još dugo ostati na repertoaru hrvatskih kazališta. Imao je pravo: samo Revizor imao je u Hrvatskoj više od stotinu različitih izvedbi, od kojih je najnovija bila ponovno postavljanje u kazalištu Komedija 2017. godine, u prijevodu Zlatka Crnkovića i režiji Dražena Ferenčine, a dobila je i nagradu kao najbolja predstava u cjelini na IV. Bobijevim danima smijeha. Jednočinku Gogoljeva smrt (1921.) posvetio mu je hrvatski avangardni književnik Ulderiko Donadini.
Milena Benini
