Gimnaziju je završio u Gospiću, a studij klasične filologije u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je 1904. godine. Do Prvog svjetskog rata bio je lektor i dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Rat provodi u Beogradu, sudjelujući u austrijskoj okupacijskoj vlasti, zbog čega je nakon rata izvrgnut brojnim napadima. Od 1920. godine je profesor na Glumačkoj školi u Zagrebu. Godine 1908. Ogrizović je izabran za pravaškoga zastupnika u Saboru, a 1911. gubi izbore kao nezavisni kandidat. U razdoblju od 1911-1927. intenzivno je pisao glazbene kritike. Bio je suradnik Vijenca, Nade, Savremenika, Hrvatske smotre i dr. Autor je dvije važne teatrološke studije: Pedeset godina hrvatskog kazališta (1910) i Hrvatska opera 1870-1920 (1920).
U zbirci Tajna vrata (1917) okupio je sedam novela koje je od 1905. godine objavljivao u časopisima. Sa Zvonimirom Vukelićem napisao je roman Stari plamen (1907) i dvije satirične knjige (Trgovina ideja, 1901; Nova trgovina ideja, 1902).
U dramskoj književnosti javlja se dramom Dah (1901), pod Ibsenovim utjecajem. Autor je tetralogije Godina ljubavi (1907), koju čine jednočinke Proljetno jutro (1903), Ljetno popodne (1904), Jesenje veče (1903) i Zimska noć (1907). Sklon je zajedničkom radu s drugim autorima: zajedno s Marijom Kumičić prema romanu Eugena Kumičića Kraljica Lepa napisao je povijesnu dramu Propast kraljeva hrvatske krvi (1905), s Andrijom Milčinovićem dramu Prokletstvo (1906), a sa Zvonimirom Vukelićem komediju Hrvati na Karpatima ili Gospođica od telefona (1911).
Na temelju folklornog sadržaja i versifikacije usmene epike napisao je Hasanaginicu (1909), tročinu dramu složene forme (spoj stihova i proze). S njom je postigao izuzetan uspjeh i to je jedna od najizvođenijih drama hrvatske književnosti. Hasanaginica se temelji na poetici romantičarskog i simbolističkog stvaralaštva, ali i na viziji društveno-političke uloge književnosti. Ogrizovićeva drama je detaljna razrada narodne pjesme, motivu majčinske ljubavi kao pokretač tragike pridodaje se neizmjerna ljubav Hasanage i Hasanaginice, te dodatna dramaturška motivacija kroz razlike u njihovom porijeklu, sukob tradicije i novog doba i drugo.
Kasnije njegove drame nisu ponovile uspjeh Hasanaginice i Prokletstva. Služeći se književnim, folklornim i povijesnim predlošcima, napisao je drame Banović Strahinja (1912), Smrt Smail-age Čengića (1919), te Car Solinjanin (1913; izvođena i pod naslovima Car Dukljanin i Car Dioklecijan). Jedna od neobičnijih drama tog doba je modernističko-ekspresionističko Objavljenje (1917), “snoviđenje u tri slike”, u kojemu su svi likovi i događaji projekcije jedne, “Njezine” svijesti, slično kasnijem Begovićevom Pustolovu pred vratima. Ogrizović je autor libreta za opere Proljetna bura V. Novaka, Lopudska sirotica F. S. Vilhara i Hasanaginica L. Šafraneka Kavića, kao i igrokaza o tragičnom životu V. Lisinskog (Nepoznati, 1919), te igrokaza U Bečkom Novom Mjestu (1921) o pogubljenju Zrinskoga i Frankopana. Godine 1921. napisao je, na temelju svoje novele Pod gorom, dramu Vučina, jedno od svojih najcjenjenijih djela, sa naslovnim likom gorštakom koji je utjelovljenje strasti i divlje snage.
Tekst prema:
- Milan Ogrizović: Hasanaginica, u: Antologija hrvatske drame, Od ilirizma do moderne, ur. Branko Hećimović, Znanje, Zagreb, 1988, str. 209-382.
- Milan Ogrizović: Izabrana djela, Andrija Milčinović: Izbor proze, Andrija Milčinović i Milan Ogrizović: Prokletstvo, prir. Ana Lederer, biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2000, str. 639-723.
