Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski književnik i mislilac, po mnogima je najveći pisac razdoblja realizma, te jedan od najvećih pisaca svih vremena.
Rođen je na imanju Jasna Poljana, u Tulskoj oblasti u središnjoj Rusiji, u plemenitaškoj obitelji kao četvrto od petero djece oca grofa Nikolaja Iljiča, veterana napoleonskih ratova i francuske invazije na Rusiju 1812. godine, i grofice Marije Volkonskaje. Roditelji su mu rano umrli, pa su Tolstoja i njegovu braću i sestre odgajali razni rođaci. Vjerojatno baš zbog toga, već kao dječak Tolstoj je počeo razmišljati o životu i smrti, i od svojih strahova bježati u bezglavu zaljubljenost. Navodno je već od osme godine počeo »tražiti djevojke«, a jednu od njih, Ljubov Isljenjoevu, čak je i ozlijedio u napadu ljubomore – no upravo će se njenom kćeri oženiti mnogo godina kasnije.
Tijekom studija prava i orijentalistike na Kazanskom sveučilištu nije se baš iskazao: profesori su ga opisivali kao »istovremeno nesposobnog i nezainteresiranog za učenje«. Prekinuo je studije i vratio se na imanje, da bi sljedećih desetak godina uglavnom pio, kockao i zavodio. Godine 1851., kad mu se nad glavnom našla prijetnja velikog kockarskog duga, zajedno sa starijim bratom prijavio se u vojsku.
Upravo je u vojsci i počeo pisati, prvo tri autobiografska romana nastala u razdoblju od 1852. do 1856. godine: Djetinjstvo, Dječaštvo i Mladost, koji pripovijedaju priču o bogatom velikaškom sinu koji postupno shvaća istinu o sustavu u kojem živi. No, pisanje nije bilo jedino čime se u to vrijeme bavi: sudjelovao je tako u Krimskom ratu, a 1854. i 1855. izdržao je i jedanaest mjeseci opsade Sevastopolja, gdje će napisati Sevastopoljske pripovijetke, opisujući svoja iskustva naizgled jednostavnim, izravnim jezikom. Stigao je i do čina poručnika, zbog »iznimne hrabrosti« koju je iskazao u vojsci.
No, iskustva koja je doživio kao vojnik počet će nagrizati već poljuljana uvjerenja izdanka plemenitaško-vojne obitelji. Ta će promjena stavova postati još izrazitija nakon putovanja po Europi 1857. godine. U Francuskoj, Tolstoj je prisustvovao javnom pogubljenju i poslije toga posve izgubio vjeru u bilo kakav oblik države, te je u pismu svome prijatelju, esejistu Vasiliju Botkinu, napisao: »Istina je da je država zavjera osmišljena ne samo kako bi iskorištavala, već prije svega iskvarila svoje građane. […] Od sada nadalje, neću više služiti ni jednoj vladi, nigdje na svijetu.«
Istovremeno, došao je u dodir s istočnjačkom filozofijom, iz koje je preuzeo koncept ahimse, nenasilja, koji je zatim i sam razvio i uklopio u svoje nazore. Znatno kasnije, 1908. godine, u doba kad se Indija već bude počela boriti za oslobođenje od kolonijalne vlasti, nekoliko Indijaca obratit će mu se tražeći savjet, a Tolstoj će im u odgovor napisati Pismo mladom Hindusu, u kojem će podrobno razložiti svoj pogled na nenasilni otpor, čime će izravno utjecati na stavove i postupke mladog Mahatme Gandhija, s kojim se Tolstoj tada počeo i dopisivati.
Pri sljedećem putovanju po Europi, 1860.-1861. godine, Tolstoj je upoznao slavnog francuskog pisca Victora Hugoa, i to neposredno nakon što je on napisao Jadnike. Usporedba scena borbi u ova dva romana jasno govori o dojmu koji su Jadnici ostavili na Tolstoja, no može se reći da je još važniji bio susret s Pierre-Josephom Proudhonom, koji je u to doba pod lažnim imenom živio u Belgiji. Proudhon je bio jedan od osnivača anarhističke misli, slavan po izreci »Anarhija je red bez moći« i zamisli o anarhičnom uređenju zasnovanom na uzajamnoj pomoći i vlasništvu koje je određeno uporabom. Na Tolstoja su najjači dojam ostavili Proudhonovi stavovi o obrazovanju, te, naravno, djelo La Guerre et la paix – Rat i mir – koje mu je Proudhon dao na čitanje. Iako je od njega preuzeo samo naslov za svoj najpoznatiji roman, Tolstoj je bio uvjeren da je Proudhon »jedini čovjek koji razumije važnost obrazovanja i tiska u našem vremenu«, te je po povratku u Rusiju osnovao čak trinaest škola za djecu oslobođenih kmetova. Škole je carska policija prvo podrivala, a zatim jednostavno ukinula, no može ih se promatrati kao jedan od prvih primjera demokratskog obrazovanja.
Godine 1862., Tolstoj se oženio Sofijom Andrejevnom Bers, kćeri liječnika šesnaest godina mlađom od sebe. Neposredno prije vjenčanja, dao joj je na čitanje svoje dnevnike kako bi je podrobno upoznao sa svojom burnom prošlošću, koja je uključivala i jednog već rođenog vanbračnog sina. U početku, brak je navodno bio sretan: Sofija je upravljala imanjem i istovremeno služila Tolstoju kao tajnica, rukom prepisujući brojne prepravljene verzije teksta kako bi se nakladniku moglo poslati »čisti« rukopis. Imali su i trinaestero djece, od kojih je osmero doživjelo odraslu dob, a Tolstoj je u prvih petnaest godina braka napisao i svoja dva najslavnija djela, Rat i mir (1869.), te Anu Karenjinu (1873.-1877.)
Rat i mir općenito se smatra jednim od najvećih romana ikad napisanih: priča o četiri velikaške obitelji na epskoj pozadini ratnih i političkih previranja u Rusiji početkom 19. stoljeća uključuje gotovo 600 likova, no istovremeno zadržava dramsku strukturu i stvara podrobnu sliku svoga doba, zbog čega je mnogi smatraju najboljim primjerom klasičnog realizma. Sam Tolstoj, međutim, definirao je roman kao okvir za proučavanje sociopolitičkih tema suvremenog života, te stoga Rat i mir nije zvao romanom nego »epom u prozi«, a tek je Anu Karenjinu smatrao svojim prvim »pravim« romanom.
U to je doba doživio i vjersko preobraćenje, te je krenuo u potragu za »jednostavnim životom« kakvim, smatrao je, mogu živjeti samo seljaci, ne i oni koji žive u privilegiranim, velikaškim i bogataškim uvjetima. Stavovi su mu postupno postajali sve radikalniji, što je stvorilo probleme i u njegovoj obitelji: kritičar i biograf A. N. Wilson opisao je tako kasnije godine Tolstojeva braka kao »neke od najnesretnijih u povijesti književnosti«. Uvjeren da je svako vlasništvo zlo, Tolstoj se pokušavao odreći ne samo naslijeđenih posjeda, već i autorskih prava za objavljena djela. Istovremeno, u pisanju se sve više okreće izrazito političkim temama, pa razvija ideju kršćanskog anarho-pacifizma i izlaže je u proznim djelima, bilo beletrističkim, kao što je Smrt Ivana Iljiča (1886.), bilo esejističkim, kao u slavnim tekstovima Što da se radi? (1886.) te Kraljevstvo nebesko je u tebi (1894.).
Posljednji svoj roman Tolstoj je napisao 1899. godine: Uskrsnuće je kritika nepravednih i licemjernih ljudskih i crkvenih zakona, djelo u kojemu je Tolstoj daljnje uobličio svoje anarho-pacifističke stavove i u kojemu je podjednako pripovjedač i propovjednik. Dugo očekivani roman po popularnosti ipak nije nadmašilo slavu prethodna dva velika Tolstojeva romana. Upravo je zbog Uskrsnuća, kao i zbog nekoliko eseja u kojima osuđuje svaki oblik organizirane religije, 1901. godine ekskomuniciran iz ruske pravoslavne crkve, a 1904. završava svoju posljednju pripovijest (kratki roman) Hadji Murat.
Godine 1910., u dobi od 82 godine i već temeljito narušenog zdravlja, Tolstoj je doslovno pobjegao od kuće, usred noći, konačno skupivši hrabrosti da se odrekne svog zemaljskog bogatstva. Bijeg nije potrajao dugo: umro je od upale pluća na samo dan puta od Jasne Poljane, na željezničkoj postaji Astapovo, 20. studenog 1910. godine.
Tolstojev je utjecaj gotovo nemjerljiv: divljenje su mu izražavali suvremenici poput Čehova, Gorkog i Dostojevskog, ali i kasniji autori, te ga je na primjer Virginia Woolf opisala kao »najvećeg od svih romanopisaca«, dok je James Joyce za njega rekao: »nikad nije dosadan, nikad glup, nikad zamoran, nikad sitničav, nikad teatralan!« Ipak, neki su bili i umjereniji u svojim reakcijama: Vladimir Nabokov tako je silno hvalio Smrt Ivana Iljiča i Anu Karenjinu, dok je reputaciju i popularnost Rata i mira smatrao »sumnjivima«. Tolstojev utjecaj na hrvatsku književnost je izuzetan; njime se za svoje pacifističke i političke ideje inspirirao i Stjepan Radić.
Pročitajte i Matošev feljton/nekrolog o Tolstoju objavljen tri tjedna nakon njegove smrti 1910. godine u Hrvatskoj slobodi.
Milena Benini
